Loading presentation...

Present Remotely

Send the link below via email or IM

Copy

Present to your audience

Start remote presentation

  • Invited audience members will follow you as you navigate and present
  • People invited to a presentation do not need a Prezi account
  • This link expires 10 minutes after you close the presentation
  • A maximum of 30 users can follow your presentation
  • Learn more about this feature in our knowledge base article

Do you really want to delete this prezi?

Neither you, nor the coeditors you shared it with will be able to recover it again.

DeleteCancel

Skender Kulenovic Ponornica

No description
by

on 28 December 2015

Comments (0)

Please log in to add your comment.

Report abuse

Transcript of Skender Kulenovic Ponornica

Skender Kulenovic Ponornica
Nejla Salihovic 4-B

Skender Kulenovic
Se rodio 2. septembra 1910. godine u Bosanskom Petrovcu, gdje je završio osnovnu školu, a potom nakon naglog osiromašenja porodice
prelazi u majčino rodno mjesto Travnik gdje od 1921. do 1930. godine kao vanjski učenik pohađa Jezuitsku gimnaziju.
Od 1930. godine studira pravo na zagrebačkom sveučilištu. 1933. postaje član SKOJ - a, a 1935. KPJ. Surađuje u brojnim listovima i časopisima, a 1937. godine sa Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem pokreće u Zagrebu muslimanski časopis Putokaz.
Počeo je ciklusom soneta Ocvale primule (1927), u kojemu je već kao gimnazijalac pokazao izrazito artističko umijeće u toj najtežoj pjesničkoj formi.
Sonetu se vratio i mnogo godina kasnije, već pri kraju književne karijere, obogativši našu književnost dvama pjesničkim remek - djelima.
U međuvremenu, Kulenović je apsolutnu pjesničku slavu u Jugoslaviji postigao partizanskom poemom eruptivne snage, otvorenoga stiha i simfonijske forme Stojanka majka Knežopoljka (1942), te drugom iz istoga inspirativnog vrela Ševa (1952).
Ponornica
O romanu - Svoj roman Ponornica Skender Kulenović je objavio tek godinu dana uoči smrti.
Roman Ponornica tematski je vezan za onaj period bosanske povijesti kad je stara carevina sa svojim civilizacijskim sklopom već dovoljno davno izvan Bosne, a nova već unijela svoj red i svoje običaje. Niti je jedna dovoljno umrla niti je druga dovoljno živa, a odsjaj i jedne i druge već se se talože u svakoj od ličnosti ovog romana.
Konkretno, Kulenovićeva Ponomica tematski je ušla u avliju, u onaj smaragdni prostor iza avlijskog zida, u senzibilitet i rafinman o kome je on pisao u izvrsnom eseju Iz smaragda Une.
Ovaj roman je po tematskom svome određenju i roman ličnosti, i društveni, i povijesni roman, i porodična hronika, a za sva ta formalna određenja u tematski razuđenom toku može se naći potvrda.
Roman Ponornica prva je kritika bosanskoga begovata u bošnjačkoj literaturi, analiza njegovog ekonomskog, socijalnog i moralnog propadanja prema kojem Skender Kulenović nije pokazivao previše sentimentalnosti. Muhamed - beg, kojeg, naravno, ne možemo bezrezervno poistovjećivati sa piscem Ponornice, otuđen je od svoga zavičaja i od svojih duhovnih izvorišta, od islama prije svega, pa mu i ne pada teško poraz u nadmetanju "kamena s ramena" sa kmetovskim mladićima u begova Filipovića.
Prije bi se moglo reći da je Muhamed - beg u potpunosti svjestan kraja begovata i nadolazeće budućnosti u kojoj će nekadašnja begovska slava ostati samo kao daleka i lijepa uspomena ili kao epska laž ispjevana od naručenog kmetovskog pjevača.
Ipak, njegov je odnos prema tome naprasno degradiranom svijetu, iz kojeg je i sam potekao, bio duboko ambivalentan: koliko god ga je kritikovao i od njega se udaljavao, toliko ga je i volio i proživljavao kao samozatajnu i vrijuću ponornicu u svome biću. Ova je ambivalencija možda bila i izraz Skenderove raspolućenosti između svjesno izabrane socijalističke ideologije i rođenjem dodijeljenog begovskog aristokracizma.
U Skenderovoj spisateljskoj ličnosti sukobljavali su se, tako, komunista i beg, što je djelimično prenešeno i na lik Muhamed-bega u kojemu su se sučeljavali svjetovnjački orijentiran intelektualac i begovsko dijete poslato u "El Azhar" da se islamski obrazuje.
Muhamed-beg je sve više ostajao bez titule uz svoje ime, baš kao što je u kuću Skendera Kulenovića, zahvaljujući njegovu ocu, nezaustavljivo ulazio evropski način života, o čemu je Skender gotovo sa ponosom pisao u eseju o Mažuraniću: - Moj otac je u našu kuću unio evropski način života, i ja sam za drukčiji saznavao samo kod susjeda i rođaka. Iako beg, nije bio obrazovan, ali je vidio svijeta, Carigrad, Beč i Peštu, znao je turski i nešto njemački, sve je kod njega bilo "ala franca" (alla franca je značilo: navijati sat po evropskom vremenu, jesti viljuškom i nožem itd.), i govor i način odijevanja, ne samo nas sinove nego - što je bio rijedak slučaj - i kćerku dao je na škole, hvalio Kemala, demonstrativno nosio šešir, kajao se što na vrijeme nije prodao zemlju i kmetove, pa sve uložio u trgovinu, ismijavao zbog zaostalosti hodže, kadije, muftije - sve do reis - ul - uleme.
Onaj dio fabule koji je posvećen Muhamedovu životu, kroz čiju se ličnu prizmu prelomila cijela "Ponornica", tematski je i fabulativni okvir svih događanja tako da on određuje i kompozicijsku strukturu romana. Roman počinje Muhamedovim sjećanjem na ljetni raspust koji je, kao student El - Azhara, najstarijeg sveučilišta na svijetu, proveo u zavičaju. Zapravo "Ponornica" počinje pismom, motom, koje je Muhamed davne kairske godine primio od rođake Senije, a čija se rečenica "Eto ih tamo, nek rade što hoće" provlači i osjenčava Muhamedov simbolični, a opet relativni, odnos prema svijetu.
Glavni lik - Muhamed
Sporedni likovi - Senija, Djed, Muftija, Nena
Tema - raspad patrijarhalne porodice
Skender Kulenović - Ponornica

Strgam moru svjetla i ko tumore izrežem oči.
Mrmorom crnih mi voda začepim uši ko boli.
Gorka mi nepca grotla raskužim crnom soli.
I bacim posljednju misao prvoj podzemnoj ploči.
Al grotlo mi otješnja: hrupim – na bijelcu vodoskoka,
A korito me uzme u obale, štake bogalja.
Pa u pjeni mi svijet isperu kloaka i pralja,
I svi me pomalo otpiju, do mrava – krvoloka.
A korito me uzme u obale, štake bogalja.
Pa u pjeni mi svijet isperu kloaka i pralja,
I svi me pomalo otpiju, do mrava – krvoloka
I s pola se sebe sručim u uvir ko u rođenje,
U crno se zakletu spjenim neporodilju vrela.
Al žile me izvora nađu i dosrče korijenje.
I tražeć se banem u svijet, pa zjapim iz suha ždrijela
U ložnice cvjetnih čaški gdje s prašnika bludnih kapam,
I slušam, u gluhom mi školjci, mračni muk svojih škrapa.
Full transcript