Voici
Votre nouvel assistant de présentation.
Affinez, améliorez et adaptez votre contenu, trouvez des images pertinentes et éditez des visuels plus rapidement que jamais.
Recherches à la une
Integrisanje umetnosti u sociološki kontekst, započeto dadaizmom, predstavlja i samu suštinu umetnosti pop-arta. Pravac nastaje praktično u isto vreme u SAD i Engleskoj. Njegov glavni cilj je uzdizanje naizgled banalnih predmeta i proizvoda iz moderne svakodnevnice, u Umetnost. Interesuje se za estetske vrednosti tog trivijalnog repertoara industrijske revolucije u modernom društvu, čija je vrednost, naizgled, samo upotrebna i na koji se posle i ne obraća pažnja. Takozvana „figuracija“ pop-arta, prvi put se javlja u severnoameričkoj umetnosti, kada Robert Rošenberg u svojim kombajn pejntings (kombinovanim slikama) koristi industrijske proizvode, fotografije i komade krpa kao svojevrstan kolaž koji treba da ilustruje izloženost modernog čoveka neograničenom broju različitih vizuelnih stimula. U to vreme Džasper Džouns pravi slike čiji je motiv nacionalni simbol, zastava SAD, alterišući i menjajući njihov prepoznatljivi kolorit, igrajući se likovnim formalističkim jezikom, bez naizgled, bilo kakvih drugih pretenzija. Takođe, slika realistično i živim koloritom, konzerve piva Kembel, kao ironičnu antitezu apstraktnom ekspresionizmu.
Dok su u Americi dadaističke demonstracije protiv „Umetnosti“ sa velikim slovom U, činile ćeliju začetnicu pop-arta, u Engleskoj je to bila autohtona potkultura, čije su glavne medije za rasprostiranje činili reklamni plakati, žuta štampa, ilustracije naučne fantastike i strip.
Poznati njujorški umetnici zajedno sa svojim kolegama sa zapadne obale, Klaus Oldenburg, Roj Lihtenstajn, Endi Vorhol, Tom Veselman, Džejms Rosenkvist, Vajne Tieband, i Edvard Rošej, koriste privlačne fluorescentne boje, koje moderni čovek lako prepoznaje sa neonskih reklama, tržišnih centara i industrije spektakla, polazeći od njihove slučajne egzistencije, transformišući tako svakodnevnicu u jedan novi spektakl super star.
Pop-art je umetnički pravac u savremenoj umetnosti, koji je nastao 60-ih godina 20. veka, a svoje korene ima u dadaizmu i kubizmu. Ime pravca doslovno znači popularna umetnost, a cilj ovih umetnika nije stvaranje novih predstava stvari već sofisticirani ironični umetnički komentar o stvarima koje nameće masovna kultura, poigravajući se ujedno sa dotada postavljenim granicama prisutnosti nebitnog i banalnog u „visokoj“ umetnosti.
Termin pop-art je prvi put upotrebio engleski likovni kritičar Lovrens Alovej, 1958. godine, kada je opisao posleratni potrošački način života. Iako su danas poznatiji američki pop umetnici, pravac je paralelno nastao u dva centra, Londonu i Njujorku.
Pop atr u dizajnu
Moda i umetnost su jako uticale na dizajn proizvoda i nijedan umetnički pravac nije imao takav snažan uticaj na komercijalni dizajn kao pop-art. Pop umetnici kao što su Endi Vorhol, Džasper Džons, Roj Lihtenstajn, Robert Indijana su okrenuli svet umetnosti naopako crtajući svakodnevnicu i reciklirajući to kao ironiju, irelevantnu umetnosti. Endi Vorhol je javno slavio američki konzumerizam u svojim ponavljajućim segmentima prizora ikona popularne kulture, Kembel supe ili Elvisa Preslija. Ironično, ali proizvođači počinju da upotrebljavaju pop-art u dizajnu toliko da je to postalo deo svakodnevnog života, sa recimo poštanskom markom LOVE koju je stvorio Robert Indijana.
KARAKTERISTIKE
Umetnici sa zapadne obale SAD, pokušavaju da, preko natprirodne reprodukcije štampe i plakata, objasne tehnike grafičke propagnade i njene posledice.
Engleski pop-art sa Dejvidom Hoknijem, Alenom Džounsom, Ričardom Hemiltonom, Piterom Blejkom, Piterom Filipsom, Džimom Dinom i R. B. Kitajom, pokušava da preko tehnika improvizacije i spontanosti, prikupi elemente momenta za vlastiti kreatorski repertoar. Karakteristično za sve umetnike pop-arta je korišćenje tehnike kolaža, preko kojeg se zatim ironično plasira vitalni sadržaj modernog čoveka, manipulisanog potrošačkim društvom, socijalnim fetišizmom, preko trivijalnih idola i potrebe za čistim razbacivanjem.
Tako pop-art razotkriva paradokse jedne civilizacije uslovljene industrijskim napretkom, kritikuje modernu merkantilističku kulturu i ujedno učestvuje u samom njenom mehanizmu.„Pop-art želi, bez ikakve iluzije, da stvari govore same za sebe“, izjavio je jednom prilikom Endi Vorhol.