Introducing
Your new presentation assistant.
Refine, enhance, and tailor your content, source relevant images, and edit visuals quicker than ever before.
Trending searches
Albert Einstein (njemački izgovor [▶], Ulm, 14. ožujka 1879. – Princeton, New Jersey, 18. travnja 1955.) bio je teorijski fizičar, prema jednom izboru najveći fizičar uopće.[1][2] Mladost je provodio u Münchenu, Italiji i zatim u Švicarskoj, gdje je (1900.) završio studij na Tehničkoj visokoj školi u Zürichu. Od godine 1902. do 1909. radio je u Bernu u patentnom uredu. U tom razdoblju otkrio je niz osnovnih zakona prirode (brzinu svjetlosti kao maksimalnu brzinu, dilataciju vremena i novo objašnjenje dilatacije dužina, te ekvivalentnost mase i energije, korpuskularnu prirodu svjetlosti i načelo ekvivalencije, osnovu opće teorije relativnosti). Albert Einstein (njemački izgovor [▶], Ulm, 14. ožujka 1879. – Princeton, New Jersey, 18. travnja 1955.) bio je teorijski fizičar, prema jednom izboru najveći fizičar uopće.[1][2] Mladost je provodio u Münchenu, Italiji i zatim u Švicarskoj, gdje je (1900.) završio studij na Tehničkoj visokoj školi u Zürichu. Od godine 1902. do 1909. radio je u Bernu u patentnom uredu. U tom razdoblju otkrio je niz osnovnih zakona prirode (brzinu svjetlosti kao maksimalnu brzinu, dilataciju vremena i novo objašnjenje dilatacije dužina, te ekvivalentnost mase i energije, korpuskularnu prirodu svjetlosti i načelo ekvivalencije, osnovu opće teorije relativnosti).
Einsteinovo je glavno djelo njegova teorija relativnosti (1916.), koja je ne samo od osnovne važnosti kao temeljni okvir za daljnji razvoj teorijske fizike, već duboko zahvaća i u filozofske koncepcije, napose o prostoru i vremenu, a povrh toga u probleme kozmologije i kozmogonije. Einstein je neprekidno usavršavao teoriju relativnosti, pa je u posljednjim godinama života razvio takozvanu unificiranu teoriju polja, koja poopćuje njegovu teoriju gravitacije i uključuje teoriju elektromagnetizma. Osim teorije relativnosti, Einstein je fizici dao i druge vrlo važne prinose. Godine 1905. uveo je hipotezu o kvantima svjetlosti ili fotonima, to jest pretpostavku da se svjetlost može shvatiti i korpuskularno, kao roj čestica, kada treba objasniti neke pojave, napose fotoelektrični učinak. Analiza te pojave pokazuje da se ona može lako objasniti ako se pretpostavi da postoje kvanti svjetlosti, a da ostaje nerazumljiva na temelju predodžbe svjetlosti kao elektromagnetskih valova. Einstein je postavio vezu između energije E fotona i frekvencije svjetlosti ν kao valne pojave, u obliku:
Isaac Newton (Woolsthorpe, 25. prosinca 1642. – Kensington, 20. ožujka 1727.), engleski fizičar, matematičar i astronom. Jedan od najznačajnijih znanstvenika u povijesti. Završio je studij u Cambridgeu (1661. – 1665.). Nakon završetka studija, kada se zbog kuge sveučilište zatvorilo, vratio se kući u Woolsthorpe, gdje je samostalno učinio niz temeljnih otkrića iz mehanike i matematike (1665. – 1667.), premda je većinu objavio tek nakon dvadesetak godina. Godine 1669. postao je profesor na Trinity Collegeu u Cambridgeu. Tih godina bavio se uglavnom optikom. Od 1671. bio je član (od 1703. predsjednik i stalno biran do kraja života) Kraljevskog društva (eng. Royal Society) u Londonu. Godine 1695. postavljen je za nadzornika, a 1701. za upravitelja državne kovnice novca. Tada se preselio u London, gdje je ostao do kraja života. Godine 1699. postao je jedan od osmorice stranih članova Francuske akademije znanosti.
Djetinjstvo i školovanje
Isaac Newton rođen je kao nedonošče na Božić 1642. u Woolsthorpeu, zaseoku u blizini Granthama u Lincolnshireu. Rođen nakon smrti svog oca, nepismenog maloposjednika (također imena Isaac). Isaac Newton je kao novorođenče bio toliko malen da bi stao i u omanju zdjelu. S nenavršenih tri godine, njegova ga je majka, Hanna Ayscough, ostavila na brizi svojoj majci ne bi li se mogla ponovno udati i podići drugu obitelj s Barnabasom Smithom, bogatim župnikom obližnjeg North Withama. Na Newtonov je život uvelike utjecalo njegovo prerano rođenje, duga odvojenost od majke kao i izrazita mržnja njegova očuha. Čak i nakon povratka Hannae Ayscough u Woolsthorpe 1653., nakon smrti drugog supruga, Newton nije mogao zadobiti majčinu pažnju i nježnost, zbog čega je vjerojatno i razvio tako složen karakter. Newtonovo djetinjstvo bilo je sve samo ne lijepo. Tijekom života stalno je bio na rubu emocionalnog sloma. Poznati su slučajevi kada je žestoko i osvetoljubljivo napadao i prijatelje i neprijatelje. Iste godine kada mu se majka vratila u Woolsthorpe, Newton je prestao odlaziti u školu ne bi li ispunio svoje nasljedno pravo da postane poljoprivrednik. Srećom, u tom je zanimanju bio izrazito neuspješan pa se ubrzo vratio u kraljevsku školu u Granthamu, gdje se pripremio za Trinity College u Cambridgeu. Postoje mnoge anegdote o tom periodu Newtonovog života.
Prekretnica u Newtonovom životu zbila se u lipnju 1661. kada je napustio Woolsthorpe i upisao Sveučilište u Cambridgeu. Tada je Newton ušao u novi svijet, svijet koji će uskoro zvati svojim. Iako je Cambridge bio izuzetan centar znanja, duh znanstvene revolucije još nije ušao u staromodnu i pomalo zastarjelu sredinu. Malo se zna o Newtonovom studentskom životu, ali lako je pretpostaviti kako je uočio mnogo o Aristotelu kao i drugim klasičnim autorima. Nadalje, po svemu sudeći nije se pretjerano isticao od ostatka studentskog tijela. Godine 1664. Isaac Barrow, profesor matematike na sveučilištu Cambridge, ispitao je Newtonovo poznavanje euklidske geometrije i ocijenio ga jedva zadovoljavajućim. Danas znamo kako je tijekom studija Newton bio zaokupljen privatnim radom, na svoju ruku je ovladao radovima René Descartesa, Pierrea Gassendia, Thomasa Hobbesa i drugih značajnih osoba znanstvene revolucije. Serije bilježnica dokazuju kako je Newton počeo savladavati Descartesovu geometriju i druge forme matematike, daleko naprednije od Euklidovih elemenata. Barrow, koji je i sam bio darovit matematičar, trebao je tek prepoznati Newtonov genij.
Galileo Galilei, punim imenom Galileo di Vincenzo Bonaiuti de' Galilei (Pisa, 15. veljače 1564. – Arcetri, 8. siječnja 1642.), bio je talijanski matematičar, fizičar, astronom i filozof. Nakon završenih medicinskih studija, posvetio se proučavanju geometrije i Arhimedovih djela, te postao jedan od najvećih fizičara i astronoma. Promatrajući njihanje svijećnjaka u pisanskoj katedrali, već kao student otkrio je izokroničnost njihala (izokronizam titranja je neovisnost periode titraja o amplitudi vlastitih titraja nekoga titrajnog sustava). Bio je profesor matematike u Pisi (od 1589. do 1592.), Padovi (od 1592. do 1610.), a od 1610. opet u Pisi. Za boravka u Padovi uglavnom se bavio problemima mehanike: proučavao je slobodni pad, gibanje niz kosinu, vodoravni hitac, istraživao izokronizam a zatim, proučavajući toplinsko rastezanje tekućina, konstruirao prvi termoskop. Samo na osnovu nepouzdanih opisa izuma nizozemskog optičara Hansa Lippersheya koji su do njega došli konstruirao je jedan od prvih teleskopa. Godine 1609. demonstrirao je rad svog teleskopa s vrha zvonika Svetoga Marka u Veneciji a ubrzo ga je, među prvima, uperio prema nebu.
Korištenjem teleskopa započelo je plodno razdoblje Galileijevih astronomskih istraživanja i došla jedno za drugim značajna otkrića: Mliječna staza pokazala se kao golem skup zvijezda slaba sjaja; Mjesečeva površina pokazala se izbrazdanom dolinama i brjegovima; oko Jupitera kruže četiri satelita (Galilejanski mjeseci); Venera pokazuje mijene kao i Mjesec (Venerine mijene); na Sunčevoj površini vide se pjege (Sunčeve pjege). Prva svoja astronomska otkrića objavio je 1610. u djelu Vjesnik zviježđa (lat. Siderius nuncius). Zalaganje za Kopernikov sustav, kao jedini točan i istinit, dovelo je Galileija u sukob s crkvenim naučavanjem, pa mu je odlukom Inkvizicije 1616. bilo zabranjeno naučavanje da se Zemlja giba oko Sunca i da je ono središte svijeta. Iako je obećao da će odustati od svojeg uvjerenja, nije mogao, potaknut otkrićima do kojih je došao, odustati od znanstvene istine, pa je u svojem djelu Dijalog o dvama glavnim svjetskim sustavima, ptolemejskom i kopernikanskom… (tal. Dialogo sopra i due massimi sistemi del mondo, tolemaico e copernicano…, Firenca, 1632.) izložio heliocentrični sustav. To je djelo Crkva odmah ocijenila kao heretičko. Dosljednost Galileijeva da iznosi i brani znanstvenu istinu izazvala je oštru reakciju. U Rimu, u prostorijama Inkvizicije, održan je proces protiv Galileija (1633.), koji je tada bio u sedamdesetoj godini života. U progonstvu, lišen slobode i odvojen od svijeta, pod stalnim nadzorom Inkvizicije, dovršio je svoje najveće djelo o mehanici započeto još u padovanskom razdoblju Razgovori i matematički prikazi dvaju novih znanja u mehanici (tal. Discorsi e dimonstrazioni matematiche intorno a due nuove scienze, Leiden, 1638.), kojim je udario temelje klasičnoj mehanici. U njem je izložio zakone slobodnoga pada, uveo pojam ubrzanja, obradio gibanje niz kosinu, vodoravni hitac i t
U okviru znanstvene revolucije odigrao je značajnu ulogu u razvoju moderne znanosti. Unaprijedio je teleskopski instrumentarij i sustavno promatrao nebo, što je za posljedicu imalo otkriće i analizu Jupiterovih satelita, Sunčevih pjega, Mjesečevih kratera i Mliječne staze. Drugi veliki Galilejev doprinos je pozitivan nastavak istraživanja Kopernikovog heliocentričnog sustava, naročito otkrićem Venerinih mijena.[3] Istraživao je također zakonitosti gibanja tijela, zakon gravitacije i začeo ideju principa relativnosti. Zbog napretka u metodologiji znanstvenog eksperimenta i empirijski utemeljenog povezivanja astronomije i kozmologije, Galileja se dogovorno naziva ocem moderne astronomije,[4] ocem moderne fizike,[5] ocem znanosti[5] i ocem moderne znanosti.[6]
Iako rimokatolik i pionir Papinske akademije znanosti (Accademia dei Lincei),[7] a u mladosti sklon ideji zaređenja, Galileo je inzistiranjem na heliocentričnom sustavu kao ispravnoj astronomskoj teoriji ušao u polemične sukobe s Crkvom i drugim astronomima zbog njihove tadašnje sklonosti klasičnom geocentričnom sustavu, odnosno izostanku dokaza za paralaksu zvijezda, ali i Braheovom sustavu istraživača koji je vlastitim pronalascima konkurirao Galilejevim.[8] Pod sumnjom za herezu i optužbom za pokušaj potkopavanja aristotelijanske filozofije prirode i Biblije, Rimska inkvizicija je 1615. godine istražila Galilejev slučaj, potom po zaključku zabranila Galileju da promiče heliocentrični sustav, a njegova istraživanja uvrstila je u popis zabranjenih djela.[9] Nakon bestseller djela iz 1632. godine Dialogo sopra i due massimi sistemi del mondo,[10] u kojem u obliku dijaloga između učenika i učitelja uspoređuje ptolomejski i kopernikanski sustav i implicitno napada Papu Urbana VIII., protiv Galileja je pokrenut proces koji je doveo do kućnog pritvora,[7][11] gdje 1638. dovršava Discorsi e dimostrazioni matematiche, intorno à due nuove scienze, subverzivno djelo u romanističkom dijalogu, koje kasnije postaje temeljem kinematike.[12] Godine 1992. Papa Ivan Pavao II. službeno je ustanovio pogrešku Rimske inkvizicije, zatražio oprost i tom prilikom pozvao druge na dijalog znanosti i vjere po uzoru na Galilea.
James Watt (Greenock, Škotska, 19. siječnja 1736. – Heathfield kraj Birminghama, 19. kolovoza 1819.), škotski izumitelj i inženjer. Radio u radionici za popravak mjernih instrumenata i uređaja na Sveučilištu u Glasgowu. Popravljajući Newcomenov parni stroj, na kojem se kondenzacija vodene pare provodila uštrcavanjem rashladne vode u parni cilindar, došao je na ideju o njegovu unaprjeđenju. Mnogobrojnim pokusima i primjenom napretka tehnologije onoga doba, uspio je usavršiti konstrukciju parnoga stroja tako da je njegov stroj uskoro postao glavni pokretač industrijske revolucije. Sustavnim proučavanjem svojstava vodene pare kao radnoga medija, najprije je stvorio osnovu za svoje buduće izume. Godine 1765. dogradio je posebni parni kondenzator za kondenzaciju pare izvan cilindra te izolirao cilindar kako bi smanjio gubitak topline, a 1782. konstruirao je i dvoradnu izvedbu stroja, u kojoj se tlak pare rabi i za vraćanje stapa u početni položaj. Time je postigao veću snagu po cilindru i jednoličniji rad, koji je dalje poboljšao ugradnjom zamašnjaka. Za pretvaranje pravocrtnoga u kružno gibanje uveo je planetarni mehanički prijenos, iako je već bio poznat i stapni mehanizam s ojnicom (stapni i klipni strojevi), no njegova je primjena bila zaštićena patentom. Prvi je za parne strojeve primijenio centrifugalni regulator brzine vrtnje, koji se već prije upotrebljavao na vjetrenjačama. Kako bi mogao pratiti zbivanja u cilindru, konstruirao je indikator, s pomoću kojega je pratio promjenu tlaka u cilindru ovisno o kretanju stapa. Uveo je i konjsku snagu kao jedinicu za mjerenje snage, a ona je poslije normirana. Zajedno s engleskim inženjerom i poduzetnikom Matthewom Boultonom (1728. – 1809.) izradio je prvi parni stroj koji je primijenjen u nekom proizvodnom pogonu, a 1782. osnovao je u Sohu kraj Birminghama prvu tvornicu parnih strojeva u svijetu Boulton & Watt, u kojoj je počeo proizvoditi i strojeve sa stapnim mehanizmom.[1]
James Watt je rođen 19. siječnja 1736. u mjestu Greenock, maloj morskoj luci u Škotskoj. Otac mu se bavio brodogradnjom, bio je vlasnik brodova i državni službenik. Njegova majka je bila vrlo obrazovana. Njegov djed je bio učitelj matematike. U početku, James Watt nije išao redovito u školu, već je imao kućno obrazovanje s majkom. Tek kasnije se upisao u srednju školu, gdje je pokazao svoju spretnost, inženjerske vještine i sklonost prema matematici.[2][3][4][5]
Kad je imao 18 godina, majka mu je umrla, a otac je bio bolestan. Odlazi na godinu dana u London, da studira izradu mjernih instrumenata. Nakon godinu dana se vraća u Škotsku, gdje se preselio u Glasgow, u namjeri da otvori malu radionicu za izradu mjernih instrumenata. Zajednica obrtnika mu to nije dozvolila, jer po zakonu je trebao prvo raditi sedam godina kao naučnik, iako u cijeloj Škotskoj nije postojala radionica te vrste.[6][7]
James Watt je tada bio u bezizlaznoj situaciji, ali srećom u to vrijeme, u Univerzitet u Glasgowu dolaze astronomski instrumenti, koji su trebali neke popravke. Nakon što ih je uspješno ugradio, profesori mu nude da otvori malu radionicu u sklopu Univerziteta, što je James i prihvatio.
1764. James Watt se oženio s Margaret Miller i imali su petoro djece. 1772. njegova žena umire kod poroda, a 1777. se ponovo oženio, s Ann MacGregor, pa su imali još dvoje djece. Između 1777. i 1790. su živjeli u Birminghamu.[8]