IZRAELSKO-ARAPSKI RATOVI

Početak II. svjetskog rata kvalitativno mijenja odnos snaga u korist Židova, koji šalju vojnike na sjevernoafričko bojište, a kad se potkraj rata saznalo za koncentracione logore dobili su još jedan jaki adut za stvaranje vlastite države. Odlučili su stvoriti državu u kojoj neće biti manjina, a Arapi su ih željeli spriječiti. Borbe gerilskih skupina postaju sve žešće, kao i teroristički napadi, i Britanci predlažu da mandat nad Palestinom preuzme Organizacija ujedinjenih naroda (OUN), ili različite nacionalne vlasti. Nije im trebala vlast nad uzavrelom Palestinom uz probleme koji su se počeli pojavljivati u kolonijama. Mandat preuzima OUN, a od veljače do studenog 1947. vodi se žučna rasprava koja završava podjelom Palestine na dvije države. Arapski dio iznosio je 11.000 km², židovski 14.000 km², a za susjedne arapske države bio je to poziv u rat.

Izdvaja se pet velikih ratova:

(1) Rat 1948-1949, koji Izraelci nazivaju Ratom za neovisnost, a Palestinci al-nakbom ili katastrofom,

(2) Rat za Sueski kanal 1956,

(3) Šestodnevni rat 1967,

(4) Jom- kipurski rat 1973. i

(5) Izraelska invazija na Libanon 1982.

-Egipat,postaje početkom 1950ih bitan faktor oko kojeg se grupiraju arapske države s ciljem oslobađanja od evropske kolonijalne vlasti.

-Takva uloga Egipta nije odgovarala Izraelu, Francuskoj i Velikoj Britaniji.

-Egipatskih 500 tenkova, 400 aviona i 40 brodova bili su stvarna prijetnja interesima Zapada u zoni Sueskog kanala. Egipat je od Kanala ubirao svega 7% pristojbi, dok su ostatak dijelili Francuzi i Britanci.

-Egipatska vlada predložila je preraspodjelu dohodaka dobivenih od Kanala. Kolonijalne sile ne pristaju te Naser odlučuje izvršiti nacionalizaciju Kanala 13 godina prije isteka ugovora.

- Francuzi i Britanci optužili su Nasera za kršenje ugovora i zatražili povlačenje Egipćana sa Sueskog Kanala. Napad je započeo Izrael 29. oktobra 1956.

-2. novembra 1956. na vanrednom zasjedanju Generalne skupštine OUN zbog egipatskog problema, Velika Britanija, Francuska i Izrael su proglašeni agresorima i traži se njihovo trenutačno i bezuvjetno povlačenje sa egipatskog teritorija.

-Potučen i vojno obogaljen Egipat traži vojnu suradnju sa S.S.S.R-om.

-Relativno mali prostor sadržavao je Tursku, Iran i Izrael okrenute S.A.D-u, te Jordan, Siriju i Egipat okrenute S.S.S.R-u. Bio je to nagovještaj novih sukoba, koji su prijetili i neposrednim uključivanjem i direktnim suočavanjem supersila.

-Period 1967-1973, arapske su zemlje, a posebno Egipat i Sirija, iskoristile za modernizaciju i uvećanje vojne sile. Egipat i Sirija pripremali su svoje snage za ofanzivne akcije, istodobno gradeći sustav protuzračne obrane koji će sigurno onemogućiti izraelsko ratno zrakoplovstvo. Pokušali su prvo prisiliti Izrael na povlačenje s okupiranih teritorija diplomatskim sredstvima ali ona nisu dala rezultate. Potom su uslijedile prijetnje ratom, koje se Izraela nisu previše dojmile.

-Prva četiri dana borbe završila su potpunom kapitulacijom izraelskih postrojbi na liniji Bar-Lev.

-Uočivši opadanje siline napada Izraelci u noći 10. listopada kreću u protunapad, te u idućih četiri dana vraćaju sav izgubljeni teren i osvajaju dodatnih 375 km² prostora.

-Uočivši opasnost S.A.D. organiziraju neprekidne zračne konvoje iz NATO baza u Evropi.Zahvaljujući naporima S.A.D.-a izrealsko je zrakoplovstvo opet bilo u stanju boriti se, što je bilo životno važno za protuofanzivu na Sinaju.

-Cilj izraelske ofanzive bio je spoj egipatske 2. i 3. armije u zoni Gorkih jezera.Nakon što su Izraelci napali prema sjeveroistoku te odsjekli 3. egipatsku armiju na Sinaju,Egipćani su tražili primirje koje je prihvaćeno 22. oktobra.

-Tijekom 4. izraelsko – arapskog rata bila je vrlo živa diplomatska pozornica, na kojoj je američki državni sekretar Henri Kisindžer postigao spektakularan uspjeh.

-. Sinaj je vraćen Egiptu, a Izrael je dobio pravo slobodne plovidbe Sueskim kanalom.

-Najvažniji izraelski dobitak tog rata bio je mir na zapadnoj granici.

Učvršćivanje Izraela (Drugi izraelsko-arapski rat 1956.)

Izraelska vojska slavi pobjedu u Šestodnevnom ratu 1967. godine

3.Šestodnveni rat 1967.

2.Rat za Suecki kanal 1956.

-Povlačenje sa Sinaja i područja Gaze 1956. godine izazvalo je u Izraelu strepnju.

-Istovremeno, granični incidenti sa Sirijom i Jordanom bili su svakodnevna pojava.

-Arapske zemlje potisnule su svoje nesuglasice u drugi plan.. Odlučile su zajednički nastupati na diplomatskom i vojnom polju. Države Arapske lige stvorile su zajedničko zapovjedništvo, a diplomatski su jedinstveno nastupale po pitanju palestinskog problema. Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) počela je važiti kao bitan faktor u borbi protiv Izraela.

-Izraelski načelnik stožera izjavio je 10. maja 1967. da će napasti Siriju i Jordan zbog toga što izazivaju pogranične incidente.

-Rat je počeo 5. juna 1967, a ishod je bio odlučen već prvog dana

-. Nakon predaje opkoljenih egipatskih divizija Izraelci izbijaju na Kanal u potezu Suez – El Kantara i time izvršavaju svoj operativni plan: osvajanje pojasa Gaze i Sinaja.

-Granica prema Jordanu postala je poprište borbe 5. juna

-Posredstvom OUN borbe su prestale 10. juna, a izraelske trupe su ostale na dostignutim položajima. Izrael je time ostvario važnu pobjedu i osigurao svoje granice utvrđenim linijama Bar-Lev, na Sinaju, odnosno, Golanskim zidom na istoimenoj visoravni.

Izraelske vojne jedinice tokom Šestodnevnog rata 1967.

Uvod

Arapska vojska

David Ben-Gurion čita proglašenje države Izrael

Izraelsko-arapski rat 1948.,znan i kao izrealski rat za neovisnost je bio prvi u nizu ratova imeđu Izraela i arapskih država u sklopu Blistoistočnog sukoba.Za Izraelce,rat označava uspostavu hebrejske države Izrael,dok za palestinkse Arape označava početak pojma "al Nakba" ( "Katastrofa") zbog egzodusa stotina hiljada palestinskih izbjeglica iz Izraela te njihove zabrane povratka,ali i želje za osnutkom palestinske države.

I. Izraelsko-arapski rat 1948.

Dolazak Židova na prostore Palestine

Jedan od mnogih palestinskih izbjegličkih kampova nastalih nakon formiranja države Izrael 1948.g

- 14.maja 1948. proglašena Republika Izrael sa glavnim gradom Tel Avivom,a ratne operacije počinju već 15 maja.

-Izraelcima pomoć neočekivano stiže u vidu OUN, na čiju inicijativu zaraćene strane pristupaju pregovorima, što Izraelu daje potrebno vrijeme za dodatnu mobilizaciju.

-Krajem juna izraelske trupe pokreću kontraofenzivu na općem pravcu Tel Aviv – Jeruzalem

-Primirje je potpisano nakon dvomjesečnih pregovora, 24. februara 1949. na Rhodosu.

- Irak i Saudijska Arabija nisu potpisali primirje.

-. Autonomija Palestinaca na Zapadnoj obali ostala je za arapske pregovarače nedostižan cilj, budući da je Izrael pregovarao sa pozicije pobjednika i nametnuo svoje uvjete.

- Arapi su, u prvom redu, poraženi zbog neslaganja među državama članicama Arapske lige.

-Nije postojao program rješenja palestinskog problema, a neke od država nisu priznavale Palestinu kao nacionalnu državu, već su se na njen račun željele teritorijalno proširiti.

-Kada je Izrael izašao iz rata,vlast su prigrabile snage desnice kojima je prvi zadatak bio od zemlje napraviti “ratni logor”.

-Vlada uvodi vojnu obvezu za sve židovske stanovnike oba spola. Ograničavanjem vojne službe na Židove željelo se spriječiti legalno naoružavanje Palestinaca

Avram Bren Adan podiže zastavu Izraela na Um Rasrasu, čime je završen Arapsko-izraelski rat i stvorena Država Izrael 1948. godine

Nakon Prvog svjetskog rata uprava nad Palestinom bila je povjerena Velikoj Britaniji.Britanci su dopustili masovno useljevnje Židova. Tijekom četvrt stoljeća, 1922-1947, u Palestini se naseljavaju Židovi iz cijeloga svijeta, a posebno oni iz Europe.Rijeke pridošlica izazvale su revolt arapskog stanovništva koje se osjećalo ugroženim, što je dovelo i do ustanaka 1929. i 1933. godine. Britanske vlasti su bile prisiljene ograničiti broj židovskih useljenika na 1.500 mjesečno i zajamčiti Arapima poštivanje njihovih prava.Takav stav prema arapskim starosjediocima vodio je samo zaoštravanju situacije i borbi za vlast nad teritorijem.

Novoosnovana izraelska vojska morala se oslanjati i na ženske borce zbog prvotnog nedostatka vojnika dok su arapske snage imale veliki broj dobrovoljca u ratu . Omjer je porastao u korist izraelskih snaga do kraja rata.

Arapske zemlje uzvraćaju udarac (Četvrti izraelsko-arapski rat 1973.)

4.Jom-kipurski rat 1973.

5.Izraelska invazija na Libanon 1982.

-Građanski rat u Libanonu započeo je 13. aprila 1975. sukobima Arafatovih Palestinaca i Gamayelovih kršćanskih falangista. Prethodni ratovi doveli su u Libanon oko 400.000 palestinskih izbjeglica od kojih je stvorena opremljena i uvježbana vojska. Izraelcima je to služilo kao opravdanje za povremene upade na libanonski teritorij radi obračuna sa gerilskim skupinama, kao i za bombardiranje izbjegličkih logora, da bi 6.6.1982. izvršili invaziju južnog Libanona.

-Iznenađenje je Izraelcima omogućilo relativno laku pobjedu. Čitava ofanzivna operacija u Libanonu bila je okončana za devet dana potpunim ispunjenjem operativnog plana.

-. Izrael nije ostvario osnovni cilj operacije: uništenje PLO i zatiranje ideje o palestinskoj nacionalnoj državi.

-Sukobi na demarkacionoj liniji su se nastavljali, a Izrael je pred rastućim svjetskim optužbama opravdavao svoju prisutnost u Libanonu prisutnošću sirijskih postrojbi, no Izraelci su u očima svijeta bili okupatori. Takva je slika pomogla stvaranju oslobodilačkog fronta u Libanonu i uskoro su ustrojene mnoge postrojbe koje su ubačene u borbu na demarkacionoj liniji. U periodu 1982-1985 Izraelci su imali više poginulih i ranjenih nego pri napadu na Libanon.

-Godine 2000. izgledalo kao da libanonska drama napokon dobija epilog povlačenjem izraelskih trupa, no sukobi Izraelaca i Hezbolaha ljeta 2006. i nova agresija na Libanon pokazali su da je u toj državi, kao i ostatku uzavrele regije, situacija još daleko od smirivanja.

Arapski zarobljenici tijekom rata

Izraelska vojska je bila prisutna u Libanonu osamnaest godina

IZRAELSKO-ARAPSKI RATOVI