Loading presentation...
Prezi is an interactive zooming presentation

Present Remotely

Send the link below via email or IM

Copy

Present to your audience

Start remote presentation

  • Invited audience members will follow you as you navigate and present
  • People invited to a presentation do not need a Prezi account
  • This link expires 10 minutes after you close the presentation
  • A maximum of 30 users can follow your presentation
  • Learn more about this feature in our knowledge base article

Do you really want to delete this prezi?

Neither you, nor the coeditors you shared it with will be able to recover it again.

DeleteCancel

Make your likes visible on Facebook?

Connect your Facebook account to Prezi and let your likes appear on your timeline.
You can change this under Settings & Account at any time.

No, thanks

Povijest piva

Seminarski rad iz kolegija Tehnologija slada i piva (Doc.dr.sc.M.Tišma)
by

Karlo Zeljko

on 1 February 2015

Comments (0)

Please log in to add your comment.

Report abuse

Transcript of Povijest piva

3000. pr.Kr.
2015
4000. pr.Kr.
Nova era
Povijest piva
EP o Gilgamešu
Ep o Gilgamešu napisan je prije nekih 4.000 godina na području Mezopotamije i u njemu se, spominje pivo. I to ne samo uzgred, nego pivo u tom epu ima svoju funkciju i zadatak, dane su mu osobine božanskog nektara i čarobnog napitka koji krijepi dušu i od životinje stvara čovjeka.
Babilon
Sve kulture sa svih kontinenata su imale svoje fermentirane napitke koji su najviše sličili pivu i svi su ih svojevremeno koristili prvenstveno u ritualne svrhe. U Meksiku je poznata Chica – kukuruzno pivo Inka i Maja, dok se u Tibetu pio Chhaang, fermentirani napitak od riže, a nabrajanje bi se moglo nastaviti još dugo.
Babilonci su naslijedili Sumerane na području Mezopotamije, a od njih preuzeli i umjetnost varenja piva. Danas sa sigurnošću arheolozi znaju da su Babilonci znali kako proizvesti dvadeset vrsta piva. Pivo se kod Babilonaca koristilo i kao platežno sredstvo ili sredstvo za trampu. Ono što je zanimljivo u vezi Babilonaca i piva je činjenica da su oni ritualno ispijanje piva pretvorili u nezasitu ljudsku potrebu. Tako je babilonski vladar Hamurabi donio i Hamurabijev Zakonik. E, u tom zakoniku, jedan od propisa odnosio se na pivo i uređivao je dnevno sljedovanje piva za ljude iz različitih društvenih klasa. Tako je obični radnik dobivao 2 litre piva dnevno, civilni uslužni radnik 3 litre piva dnevno, dok su radnici iz “administracije” , vjerski službenici, političari i visoki zvaničnici dobivali 5 litara piva dnevno.

Ebers papirus
EBERS PAPIRUS je jedno od najvažnijih sačuvanih dijela drevne medicine. U njemu je sakupljeno više od 700 recepata i lijekova, od kojih mnogi sadrže pivo kao glavni sastojak. Njih 100 je sadržavalo pivo u receptu.
Egipat
Kako se po vremenskoj ljestvici približavamo modernom pivu, nailazimo na Egipćane. Egipat je bio mjesto sjecišta kultura i mjesto odakle je pivo došlo na Stari kontinent. Tu dolazi do rasta tehnologije za proizvodnju piva. Egipćani su koristili i neke nove metode za poboljšavanje okusa, kao što je dodavanje datulja u pivo, a profesionalizam egipatskih pivskih majstora dokaziv je činjenicom da je identificiran i hijeroglif koji je označavao “pivskog majstora” (njem. braumaister, eng. brewmaster), Egipćani su prvi razvili i proizvodnju piva "na veliko", kako bi zadovoljili potrebe dvora i graditelja piramida. U drevnim spisima su pronađene instrukcije za varenje piva, i to za tri vrste: zythum (začinjeno pivo), dizythum (malo jače pivo) i busa (slabije, obiteljsko pivo).
Samostani i pivo
"Zakon o čistoći piva"-njemačko pivo
Pivarska industrija u Evropi počela je krajem srednjeg vijeka (15. stoljeće) doživaljavati svoj nezaustavljivi uspon. Međutim, u jednoj su se državi desile zaista krucijalne stvari koje su poslije odredile kako će izgledati moderna piva.

U drugoj polovici 15. stoljeća Bavarska postaje sinonim za kvalitetno pivo. Nekoliko je faktora odredilo ovu promjenu, a među njima su klimatske promjene koje su omogućile uzgoj hmelja i ječma, ali u najvećoj mjeri intervencija države. Ne postoji bolji primjer direktnog uplitanja države u prehrambene navike svojih građana i industriju piva, od bavarskog Zakona o čistoći piva (njem. Reinheitsgebot, 1516.). Tim zakonom (originalnim tekstom) određeno je da su svi pivari na području tadašnje Bavarske u proizvodnji piva dužni koristiti isključivo ječam, hmelj i vodu. Kao što vidite kvasac nije spomenut, jer tada ljudi nisu ni znali da postoji kvasac. To je tek dvjesto godina poslije otkrio Louis Pasteur. Razlog za donošenje ovog zakona dijelom je bio u svrhu zaštite tržišta pekarskih proizvoda jer su pivari uticali na cijenu pšenice i raži, koji su se često umjesto ječma koristili kao sirovine u pivarstvu, što je bilo neprihvatljivo. Tako su pšenica i raž potpuno ovim zakonom zabranjeni kao sastojak u pivu, čime se stabiliziralo pekarsko tržište.


Pivo u Češkoj
Prošlost
1600. pr. Kr.
1550. pr. Kr.
Pivo predstavlja jedan od najranijih svjesno proizvedenih fermentiranih napitaka. Pretpostavlja se s velikom sigurnošću da je nastalo u periodu kada su tadašnji stanovnici promijenili stil života iz nomadskog u sjedilački, odnosno kada su shvatili da skupljanje i lov, mogu zamijeniti uzgojem biljaka i životinja na farmama. Desilo se to i na području tadašnje Mezopotamije. Arheološki dokazi ukazuju na razvijenu aktivnost pripravljanja piva u afričkim, egipatskim i sumerskim plemenima, a najstariji nađeni, a očuvani materijalni, dokazi o pripravi piva, stari su 6.000 godina i odnose se na Sumerane.
6000. pr. Kr.
Rađanje piva
Naime, teorija kaže da je nekada, negdje, u davna vremena starih (ali naprednih) Sumerana, ispred neke kolibe od blata i pruća, jedna vrijedna sumeranska gospođa zamijesila tijesto. Ostavila ga je ispred kolibe i zaboravila na njega. U međuvremenu kiša je pala i smočila tijesto, a u roku od nekoliko sati stanice divljeg kvasca koje su lebdjele u zraku našle su se u toj kaši i uradile ono što najbolje znaju – stvorile alkoholni fermentirani napitak.
A onda se valjda gospodin Sumeranin idućeg jutra probudio i ispred kolibe naišao na ćup iz kojega je čudno mirisalo. Čudno, ali dovoljno primamljivo da bi otpio jedan gutljaj. I tako, jedan po jedan gutljaj i gospodinu Sumeraninu se učinilo da mu je žena ljepša nego što jest, da su rodili usjevi lana i raži bolje nego prošle godine, da su datulje veće i slađe i da ima snage i veselja više nego obično.
Priča je karikirana, ali vrlo je vjerojatno da su stvari tekle baš kako je opisano. Jedino nije točno da se stvar prvi put desila u Mezopotamiji, jer ljudi su konzumirali alkoholne napitke davno prije tog perioda, ali Sumerani su zasigurno prvi savladali umjetnost varenja piva i prvi koji su ga počeli koristiti u socijalnom kontekstu, s posebnim naglaskom na ritualnu važnost piva u tom periodu.

Priča
Enkidu, što u brdima bijaše rođen,
s gazelama se travom hrani,
s marvom na pojilu pije,
i isto kao živini godi voda srcu njegovu

Ne zna Enkidu, kako se jede kruh, piti pivo on ne zna.

Bludnica otvori svoja usta
i govori Enkiduu:
Jedi kruh, Enkidu,
to priliči životu!
I pij pivo, kao što je običaj na Zemlji!

Jeo kruh Enkidu
dok se sitom ne nasiti
i pio piva
sedam vrčeva.

Zaigra srce njegovo,
obrazi mu se zarumeniše.
Opra vodom
svoje zaraslo tijelo,
namaza ga uljem,
u čovjeka se promijeni.

Zapisi s pločica I i II
do 10. st.
Padom Rimskog carstva pivarska znanja i vještine koja su Rimljani skupljali kroz duži vremenski period, ne bi ostala nigdje zabilježena i sačuvana da nije bilo tadašnje crkve, koja je, osim pivarstva, preuzela, sačuvala i klasificirala mnoga rimljanska dostignuća vezana za medicinu, tehnologiju i nauku. Rani kršćani svojevremeno su prezirali pivo i konzumente istog jer su temeljili svoju tradiciju na judaizmu. Pod utjecajem Germana i Kelt pivo uskoro postaje prihvatljiv napitak i u kršćanskoj tradiciji. Prvi pisani dokument iz kojega je bilo jasno da je crkva skinula pivo sa svoje crne liste datira iz 816. godine u gradu Aachenu, na području današnje Njemačke, koji propisuje način života i ponašanja za redovnike u manastirima, a između ostalog kaže: “redovnicima dnevno sljeduje jedan pehar (0,273 l) vina, a u slučaju nedostatka vina, duplo veća količina dobrog piva“
Uskoro su mnogi samostani širom Evrope počeli graditi svoje male pogone za proizvodnju piva za vlastite potrebe, a poslije i za prodaju.
Upravo u takvom jednom manastiru po prvi put počeo koristiti hmelj u proizvodnji piva.
Ali, kakvo je onda bilo to pivo bez hmelja?
Odgovor leži u riječi gruit, starom germanskom nazivu za pivo koje je “začinjeno” sa ljekovitim travama. Gruit se dakle pio prije otkrića zahmeljenog piva, a originalna mješavina ljekovitih trava koja se koristila za spravljanje gruita se sastojala od biljaka voskovca, hajdučke trave (još poznate kao stolisnik ili kunica), te divljeg ružmarina.

Riječ pivo (birra, bier, beer, bičre) nastala je u samostanima negdje između šestog i sedmog stoljeća, u vrijeme kad se pivu pri varenju počeo dodavati hmelj.
Hmelj se u spisima zapisima recepata prvi puta pojavljuje negdje u devetom stoljeću na prostorima Njemačke i Češke.
Paralelno s ovim Zakonom donesen je i propis kojim je striktno zabranjeno varenje piva svim, malim i velikim proizvođačima u periodu od 20.04 do 01.10 u godini.
Razlog ove zabrane bio je skriven u činjenici sa su se piva kuhana u ljetnom, vrućem periodu često kvarila i inficirala zbog velikih vrućina. Da bi osigurali dovoljnu zalihu piva za ljetni period, pivari su tada u svibnju radili duple smjene i pravili velike količine jačeg po specifičnoj gustoći i jače zahmeljenog piva kako bi isto moglo izdržati cijelo ljeto do listopada (Oktoberfest). Pivo se nazivalo Märzen, odnosno Ožujsko.

15. st.
Prava velika pivovara u Češkoj osnovana je 1118. godine u gradu Cerhenice u centralnoj Češkoj.
Osim organiziranog pivarstva u srednjem vijeku, Česi su imali razvijeno krčmarstvo i kulturu okupljanja na javnim mjestima gdje se pilo pivo i socijaliziralo. Jedna od najstarijih, a definitivno najpoznatija češka pivska krčma, je praška krčma U Fleků. U sklopu ove krčme je, prema nekim navodima, i najstarija pivovara u samom gradu Pragu, a krčma je osnovana 1499. godine i do današnjeg dana, nakon više od petsto godina, postoji i dobro radi. Oni stoljećima već služe samo jedno pivo, a to je tamni ležak. Jedna od anegdota vezana za krčmu U Fleků vezana je za područje bivše Jugoslavije. Naime, nogometni klub Hajduk Split osnovan je upravo u toj krčmi 1911. godine od strane nekoliko splitskih studenata, nakon što su pogledali utakmicu između Sparte i Slavije. Tome svjedoči i spomen ploča izložena u pivnici.

Prava pivarska dostignuća koja su pokrenula pivarsku renesansu na globalnoj razini, desila su se nešto kasnije u češkom gradu Plzenu. Zahvaljujući pivarima iz Plzena koji su 1842. godine proizveli zlatno-žuti, svijetli lager, koji će uskoro postati najpoznatiji i najprepoznatljiviji pivski stil na cijelom svijetu.
Do tih dana i proizvodnje plzenskog svijetlog lagera, piva su većinom bila tamna.
Pivarima baš i nije bilo najjasnije koji je pravi razlog, međutim svi pokušaji da proizvedu svijetlo pivo nisu im baš uspijevali, a takva piva nisu bila dovoljno dobra, dok su tamne varijante piva bile daleko ugodnije i pitkije.
Razlog se krio u vodi.
Konkretno, mineralni sastav vode ima značajan efekt na konačni okus u pivu.
Zahvaljujući tako mekoj vodi s kojom su raspolagali, uspjeli su proizvesti prvi zlatno-žuti lager koji je osvojio svijet, a nazvan je po imenu grada – Pilsner.
Sve ostale pivare koje žele proizvesti kvalitetan pilsner, danas su prisiljene u procesu varenja piva koristiti destiliranu, odnosno demineraliziranu vodu, koju prilagođavaju filtriranjem minerala, kako bi bila što sličnija Plzenskoj.

P
ravi prethodnik sadašnje plzenske pivovare je bio pogon koji je izgrađen 1839. godine koji se u skladu sa tadašnjim geografskim položajem regije, zvao Bürgerbrauerei (Měštanský pivovar). Nekih dvije godine od osnivanja te pivovare počeo se proizvoditi Pilsner Urquell (Plzeňský Prazdroj). Doslovni prijevod ovog naziva bi bio plzenski praizvor.
Stara zgrada je ostala netaknuta, renovirana u starom stilu i trenutno služi kao muzej. Unutra je sve netaknuto, te se može vidjeti proces proizvodnje od početka do kraja. Kraj procesa je naravno fermentacija, koja se odvijala u 9 kilometara dugim podzemnim tunelima.Temperatura u tunelima je 6°C usred ljeta.
U vremenima kada su se tuneli zaista koristili, zimi je u tunele dodavan led koji je trajao preko cijelog ljeta, tako da je ta temperatura bila otprilike 0°C.

Osim vode koja je igrala ključnu ulogu u proizvodnji ovog piva, spomenuti hmelj sorte Saaz i moravski ječmeni slad, fermentacija kvascem donjeg vrenja, te znanja i vještine plzenskih pivara, bili su dobitna kombinacija za proizvodnju najpoznatijeg i najprodavanijeg piva od mezopotamskih vremena do današnjih dana.


19. st. i 20. st
Pivo je u Belgiju stiglo istim putem kao i u ostatak sjeverne Evrope, a kao rezultat zaostavštine Rimskog carstva, čiji su ga konkvistadori i otkrili za vrijeme osvajanja u Sjevernoj Africi. Nakon raspada Rimskog carstva, crkva preuzima kontrolu nad zemljom na području današnje Belgije, a redovnici se uskoro počinju interesirati za proizvodnju piva. U perioda posta, redovnicima je pivo bilo od velike koristi jer su smjeli konzumirati tekućine, pa su tako pili pivo umjesto vina – još i danas se u mnogim evropskim zemljama mogu naći piva pod nazivom Lentbier, odnosno takozvana posna piva, čija je receptura bila takva da su bila izrazito hranjiva a varena su samo za potrebe samostana, odnosno samo u periodu redovničkog posta.
Onaj tko je kontolirao pivo imao je i veliku kontrolu cijele mase ljudi.
Pivo se ipak i dalje proizvodilo u malim kućnim domaćinstvima, ali svaki proizvođač bio je dužan posvetiti svaku turu piva, a posvetu je vršio lokalni svećenik uz naknadu od nekoliko litara piva, što se moglo smatrati jednim oblikom poreza na proizvodnju piva.
S obzirom da nisu poznavali proces fermentacije, sva njihova piva fermentirala su spontano, pomoću divljeg kvasca. Znali su da se tamo dešava nešto što se njima činilo nadnaravno, jer odjednom bi se počele dešavati čudne i neobjašnjive promjene u sladovini. Tada su to nazivali božanskom intervencijom, a u slučaju da se pivo ukiseli ili inficira nekom bakterijom, što se također često dešavalo, nazivali su to đavoljom intervencijom. Crkveno pivo je ipak u tim vremenima bilo najkvalitetnije i najbolje.

Veza crkve i pivarstva u Belgiji ostala je jaka do današnjih dana, a dokaz tome su takozvana trapistička piva koja su preživjela srednji vijek i renesansu u Evropi. Danas se smatraju apsolutnim vrhom pivske ponude, a pijenje takvih piva se smatra znakom prestiža i hedonizma.
Trapisti predstavljaju katolički red koji slijedi pravilo sv. Benedikta, a koje propisuje strogo asketski život i između ostalog ih obavezuje da “žive od rada ruku svojih”. Nastao je u samostanu La Trappe u Francuskoj, po kojem je i dobio ime.
Danas u Belgiji postoji šest trapističkih samostana koji proizvode pivo – Orval, Chimay, Westvleteren, Rochefort, Westmalle i Achel, te u Njemačkoj i Nizozemskoj samostani Mariawald i Koningshoeven.

Odskočna daska za popularizaciju piva u Belgiji je bio Vanderveldenski akt kojim je belgijska vlada 1919. godine uvela potpunu zabranu točenja jakih alkoholnih pića što je potaknulo tržište da počne proizvoditi više piva s većim alkoholnim sadržajem. Ovaj propis ukinut je 1983. godine.

Osim šećera, belgijanci u svoja piva stavljaju razne začine. Jedan od najpopularnijh začina u belgijskim pivima je sjeme korijandera.

Zasigurno, najekscentričniji pivski stil svih vremena je belgijski Lambic.
To pivo proizvodi se spontanom ferementacijom, a to znači da se sladovina od koje nastaje pivo, ostavi u otvorenim bačvama kako bi je spontano naselile divlje kolonije kvasca i mikroorganizmi koji su zapravo svuda oko nas – u zraku, u zidovima, u podovima.

Osim navedenih, postoji i grupa jakih belgijskih piva u koju spadaju dubbel, tripel i quadrupel čija imena označavaju količinu slada koji je korišten u njihovoj proizvodnji. Kao što možete i pretpostaviti u receptu za dubbel ima dvostruko više slada nego obično, što daje alkoholni sadržaj i do 7,5%, u tripel-u ima trostruko više slada nego obično i on može sadržavati i do 9,5% alkohola, dok quadripel ima i preko 10% alkohola.
Ljudi koji prije nisu imali iskustva s ovakvim pivima i naviknuti su na lagane lagere, trebali bi pripaziti, jer ova piva su jako pitka i slatkasta, a sadrže jako puno alkohola. Zapravo, osjećaj i pristup treba biti kao da se pije vino.

Primjer koji dobro oslikava opčinjenost Belgijanaca pivom je njihova posvećenost prezentaciji piva, odnosno ambalaži u koju pivo spremaju, nevjerojatno slikovitim i zanimljivim etiketama na pivskim bocama, ekscentričnim, a ponekada i provokativnim imenima koje daju svojim pivima, i na kraju, čitavim spektrom čaša različitih oblika, materijala, gravura i zapremina.

Svako pivo ima svoju čašu jer svaka pivara dizajnira čašu u skladu sa pivom koje proizvodi, njegovim aromatskim karakteristikama, alkoholnom jačinom, bojom itd.
U Belgiji se piju daleko jača i punija piva nego u ostatku Europe.


Pivo u Belgiji
Pivo u Velikoj Britaniji
Velika Britanija, povijesno gledano, spada u istinske i originalne pivske zemlje. Njihova piva, odnosno njihovi ejlovi imaju karakter i jasan identitet, te ih je po okusu, čak i na slijepo, prilično lako prepoznati.

Primitivno pivarstvo se na području Velike Britanije razvilo otprilike u isto vrijeme kada i na području Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike. Rimljani su ga već tamo zatekli kada su prvi put stupili na obale Velike Britanije, a pretpostavlja se da je već do tada dugo bilo razvijeno. Zbog nepovoljne klime, vinova loza je teško ili nikako uspijevala u nekim krajevima, tako da se u rimljanskim putopisima iz Velike Britanije, mogu naći svjedočenja o domorodačkim navikama pijenja fermentiranog napitka napravljenog od ječma i vode, umjesto vina.
U srednjem vijeku pivo je u Velikoj Britaniji bilo prvo i osnovno piće svih građana, uključujući žene, ali i djecu. Većina izvora vode u naseljenim područjima, kao i rijeke i potoci, bili su zagađeni zbog katastrofalnih higijenskih uvjeta, nedostatka kanalizacijske infrastrukture i nepoznavanja osnovnih postupaka upravljanja otpadom.
Pilo se uz svaki obrok, a djeca su konzumirala alkoholom vrlo oskudnu varijantu piva koja se posebno pravila samo za njihove potrebe. Nazivalo se to “malo pivo”, odnosno “small beer”, a nastajalo je tako što bi se, nakon cijeđenja prve i glavne sladovine iz ječmene kaše koja je bila namijenjena normalnom pivu, ta ista kaša ponovo ispirala, što je rezultiralo jako malom količinom šećera, pa samim tim i alkoholnog sadržaja u tom “malom pivu”.

Zanimljivo je i to da je varenje piva, odnosno, kompletan postupak pravljenja tog napitka, u to vrijeme bio u ženskim rukama. Time su se bavile isključivo žene u svojim domaćinstvima, a muškarci se nisu miješali sve dok im ne bi presušile krigle . Nedugo zatim, iz malih kućnih pivara, stvorila se potreba za organiziranijim pristupom, pa su tako osnovane prve mikro-pivnice gdje su žene, koje su nazivane Alewives, pravile pivo koje je i prodavano mušterijama na licu mjesta.
U Londonu su se tako u 13. stoljeću počeli osnivati prvi cehovi pivara, a kako je takvo pivarstvo postajalo sve organiziranije i pouzdanije, mnoge krčme i taverne (prethodnici današnjih pubova), prestale su u potpunosti proizvoditi svoja vlastita piva, kako je do tada bila praksa, i počeli kupovati pivo od prvih malih komercijalnih pivara.
Najčešću konfuziju kada su moderna britanska piva u pitanju stvaraju dva različita naziva za pivo koja se naizmjenično koriste u engleskom govornom području, a to su su beer i ale.

Pale ale je nastao u 18. stoljeću kao rezultat povećanja poreza na ječmeni slad koji je osnovni sastojak u pivu i od čije količine u recepturi, zavisi i količina alkohola u konačnom pivu. Porezi su povećani zbog tadašnjeg rata sa Francuskom za koji je nedostajalo novčanih sredstava. Ovo je rezultiralo naglim padom proizvodnje piva u komercijalnim pivarama, a proizvodnja piva se ponovo vratila u domaćinstva. Veći zemljoposjednici i pripadnici višeg staleža u Londonu, počeli su na svojim imanjima proizvoditi pivo bolje kvalitete za vlastite potrebe, jer su zbog manjih količina koje su proizvodili, mogli priuštiti najbolje sastojke.
Međutim, problem je bio sa “izlascima u grad” jer je tamo još uvijek bilo pivo lošije kvalitete i slabijeg alkoholnog sadržaja, zbog poreza koje sam spomenuo. Tako su pripadnici engleskog plemstva vršili pritisak na tadašnje komercijalne pivare da na neki način nešto urade sa svojim pivom kako bi bilo pitkije i prihvatljivije. Pivare su shvatile da, iako moraju plaćati porez na slad, hmelj ipak nije bio obuhvaćen poreznim politikama, pa je bio prilično jeftin i dostupan. Tako su počeli u svoje recepture uključivati do tada neuobičajeno velike količine hmelja, uz manje količine slada, čime se dobilo svijetlije, pitkije pivo, nižeg alkoholnog sadržaja, ali značajno povećane gorčine i hmeljne arome. Tako se rodio prvi pale ale, odnosno bitter kako mu se ustalio naziv među stanovništvom.
Pale ale, kao i većina engleskih piva, servira se u tradicionalnoj engleskoj pint čaši, toči se bez pjene do samog vrha čaše. Pint nije riječ koja označava čašu, nego označava mjeru za tekućine.

Europska piva su na američki kontinent donijeli prvi engleski i nizozemski doseljenici, međutim, drevni narodi koji su prije otkrića Amerike obitavali na tom području, itekako su znali za blagotvorne učinke fermentiranih napitaka. Jedan od njih je i danas poznata južnoamerička chicha koja se pravila primarno od kukuruza jer je isti bio jedan od najvažnijih usjeva na tom području, ali je taj napitak bilo moguće raditi i od drugih žitarica. Inke i Maje koristile su ga u velikim količinama.Danas se originalna kukuruzna chicha proizvodi rijetko i može se naći samo po zabačenim selima Južne Amerike.

Osim chiche u Južnoj Americi, sjevernoamerički Indijanci također su pili fermentirani napitak od kukuruza koji je imao značajan utjecaj na svakodnevni život, a oni su ga nazivali tiswin.
Pivo je, naime, imalo značajan utjecaj na odluku kapetana broda Mayflower prvog broda doseljenika koji je isplovio iz Britanije prema novom svijetu da pristane na području današnje države Massachusetts. Iako je plan bio da brod plovi dalje i pristane južnije, kapetan je morao privezati brod na prvom kopnu na koje je naišao zbog nedostatka piva na brodu.

Nakon nekog vremena i masovnijeg doseljavanja iz Evrope, uskoro su doseljenici primijetili da je područje današnjeg New Yorka, a tadašnjeg New Amsterdama, klimatski i geološki vrlo pogodno za uzgoj ječma i hmelja – dva osnovna sastojka za proizvodnju piva. Do 1660. godine u gradu koji je poslije postao New York bilo je 26 pivnica i taverni.

Do 1889. godine Sjedinjene Američke Države profilirale su se kao jedan od najvećih svjetskih proizvođača piva, a te godine zauzimale su treće mjesto po količini proizvedenog piva, odmah nakon Njemačke i Velike Britanije.

6. siječnja 1920. godine, 18-im amandmanom na Ustav SAD-a zabranjena je proizvodnja, prodaja i distribucija alkoholnih pića što je imalo značajnog efekta na kompletnu povijest i razvoj pivarstva u narednim godinama.
Prohibicija imala pozitivan efekt na razvoj pivarstva u SAD-u. Sve zalihe piva koje su se zatekle u skladištima, prodaji, pubovima, restoranima i zapravo u čitavoj zemlji, su uništene, a 478 pivara ostalo je bez mogućnosti za obavljanje svoje primarne djelatnosti. Mnoge od njih zatvorile su svoja vrata zauvijek, dok su mnoge odlučile nastaviti poslovanje, ali proizvodeći neke druge proizvode, kao što su bezalkoholni napitci na bazi slada, zatim sladoled, kvasac, razni voćni sirupi i ostali proizvodi koje je, uz manje modifikacije, bilo moguće proizvoditi koristeći pivarsku opremu.

Prohibicija kao pokret stvorila veliki otpor, te da je uzrokovala pojavu masovne ilegalne proizvodnje alkoholnih pića po privatnim posjedima. Uskoro su se pojavili pojmovi bootlegging (pojam koji je označavao ilegalnu distribuciju alkoholnih pića, a nastao je zbog činjenice da se alkohol često prenosio/krio u čizmama) i speakeasy (pojam koji je označavao lokale u kojima se potajno i ilegalno točio alkohol, a u takvim lokalima se pričalo tiho i nije bilo muzike, jer nisu željeli privlačiti pažnju javnosti, pa otuda i kovanica speakeasy).

Samo u New Yorku, neposredno prije stupanja na snagu Prohibicije, bilo je 15.000 saloon-a i taverni, dakle legalnih točionica alkohola, dok je jednu godinu nakon Prohibicije, na istom području niklo 30.000 speakeasy lokala, odnosno, ilegalnih točionica alkoholnih pića.
Mafija i gangsteri uskoro su shvatili da postoji ogroman potencijal u trgovini alkoholom, tako da su se jako brzo obogatili na ilegalnoj prodaji i distribuciji alkohola.

Pivo u Americi
Bosna i Hercegovina
Pivo

u BiH
Pivo se u Bosni i Hercegovini počelo proizvoditi prije 140 godina. Današnja bh. pivarska industrija raspolaže sa suvremenom tehnologijom i ne zaostaje za najvećim proizvođačima piva u svijetu.
Pet bh. pivara (sarajevska, banjalučka, tuzlanska, bihaćka, i mostarska) zapošljava oko 1.300 djelatnika i raspolaže sa godišnjim proizvodnim kapacitetima od oko 2,500.000 hl.
Zbog enormnog uvoza piva, instalirani kapaciteti trenutno su iskorišteni svega sa 30-45 %. Pivare u BiH uglavnom uvoze osnovne sirovine za proizvodnju (slad i hmelj) iz inozemstva.
U proizvodnim pogonima BiH pivara mogu se naći svijetlo lager pivo, bezalkoholno pivo i tamno pivo. Prije nekoliko dana objavljeno je da s radom ponovno počinje i grudska pivovara.

“Banjalučka pivara” osnovana 1867. godine od strane redovnika manastira “Marija zvijezda” radi proizvodnje piva za vlastite potrebe. Godine 1894. osnivači su pivaru registrirali radi industrijske proizvodnje piva.
Objekti Banjalučke pivare smješteni su u naselju Trapisti, na sjeveroistočnom obodu Banjalučke kotline, u Slatinskoj ulici, na desnoj obali rijeke Vrbas.
Početkom 2006. godine većinski vlasnik Banjalučke pivovare postaje investicijski fond ALTIMA iz Londona. Pivovara ima standard ISO 9001:2008.

Projektirani kapacitet proizvodnje piva za Banjalučku pivovaru iznose 1.000.000 hl/godišnje

“Sarajevska pivara” osnovana je 1864. godine i smatra se prvim industrijskim pogonom u BiH. Sjedište pivare je još od od 1898. godine u Sarajevu, u ulici Franjevačka 15, gdje su smješteni uprava, svi proizvodni i energetski pogoni, kao i dio skladišnih prostora.

Centralni objekti Sarajevske pivovare izgrađeni su u starom austrougarskom stilu i predstavljaju zaštićeno povijesno naslijeđe, a proizvodne linije su moderne, potpuno automatizirane i izgrađene od najkvalitetnijih nehrđajućih materijala.

Sarajevska pivara posluje kao dioničko društvo i 100 % je u privatnom vlasništvu. Od 2006. godine posjeduje certifikate HACCP sistema sa zahtjevima referentnih standarda ISO 9001, ISO 14001 i Codex alimentarius.
Trenutni kapaciteti pivovare su 500.000 hl piva godišnje. Osim moderne opreme za primarnu proizvodnju piva, sarajevska pivovara raspolaže sa 7 punionica ukupnog nominalnog kapaciteta od 120.000 jedinica/sat. Trenutno je u BiH jedina koja ima opremu za hladno, sterilno punjenje proizvoda u PET ambalažu.

“PivaraTuzla”, je osnovana 1884. i nalazi se u istočnom dijelu grada Tuzle. Danas pivara posluje kao dioničko društvo i 100 % je u privatnom vlasništvu.Od 2005. godine posjeduje certifikate za usklađenost implementiranog sistema upravljanja kvalitetom prema zahtjevima standarda ISO 9001 i HACCP sistema.

Trenutni instalirani kapaciteti pivare su 350.000 hl piva. Osim moderne opreme za primarnu proizvodnju piva, Pivara Tuzla, d.d. raspolaže sa 4 punionice ukupnog nominalnog kapaciteta od 50.000 jedinica/sat.


Bihaćka pivovara”, d.d. osnovana je 1990. godine, posluje kao dioničarsko društvo i ima sjedište u gradu Bihaću. Trenutni instalirani kapacitet pivovare je 250.000 hl piva godišnje.
Kompanija ima certificiran sustav upravljanja kvalitetom prema standardu DIN EN ISO 9001: 2000.i certificiran sustav okolišnog upravljanja prema standardu DIN EN ISO 14001: 2004. kao i ISO 22000: 2005. Proizvodni asortiman Bihaćke pivovare jesu svjetla odležana piva Preminger i Unski biser.

“Hercegovačka pivovara”- Heppro, d.o.o. je novootvorena pivovara u 100 % privatnom vlasništvu ,koja je započela sa radom u drugoj polovici 2007. godine. Smještena je u Mostaru na Bišću polju. Godišnji kapacitet proizvodnje pivovare je 50.000 hl. Ukupan broj stalno zaposlenih je 31.Proces proizvodnje je zasnovan na najsuvremenijoj tehnologiji koja se koristi u pivovarskoj industriji, visokog stupnja automatizacije i kontrole kvalitete.

Osnovni proizvod je “Hercegovačko pivo”, sladno pivo (proizvedeno od čistog slada), što znači da ječmenom sladu u procesu proizvodnje nisu dodavane neslađene žitarice (u većini slučajeva kukuruzna krupica). Voda za proizvodnju Hercegovačkog piva se crpi iz vlastitog vodocrpilišta s dubine cca 130m, a analiza mjerodavnih institucija je potvrdila da je riječ o vodi iznimne kvalitete.
“Hercegovačka pivovara”- Heppro, d.o.o. je novootvorena pivovara u 100 % privatnom vlasništvu ,koja je započela sa radom u drugoj polovici 2007. godine. Smještena je u Mostaru na Bišću polju. Godišnji kapacitet proizvodnje pivovare je 50.000 hl. Ukupan broj stalno zaposlenih je 31.Proces proizvodnje je zasnovan na najsuvremenijoj tehnologiji koja se koristi u pivovarskoj industriji, visokog stupnja automatizacije i kontrole kvalitete.

Osnovni proizvod je “Hercegovačko pivo”, sladno pivo (proizvedeno od čistog slada), što znači da ječmenom sladu u procesu proizvodnje nisu dodavane neslađene žitarice (u većini slučajeva kukuruzna krupica). Voda za proizvodnju Hercegovačkog piva se crpi iz vlastitog vodocrpilišta s dubine cca 130m, a analiza mjerodavnih institucija je potvrdila da je riječ o vodi iznimne kvalitete.
Full transcript