Loading presentation...

Present Remotely

Send the link below via email or IM

Copy

Present to your audience

Start remote presentation

  • Invited audience members will follow you as you navigate and present
  • People invited to a presentation do not need a Prezi account
  • This link expires 10 minutes after you close the presentation
  • A maximum of 30 users can follow your presentation
  • Learn more about this feature in our knowledge base article

Do you really want to delete this prezi?

Neither you, nor the coeditors you shared it with will be able to recover it again.

DeleteCancel

Make your likes visible on Facebook?

Connect your Facebook account to Prezi and let your likes appear on your timeline.
You can change this under Settings & Account at any time.

No, thanks

Novovjekovna socijalna i politička misao, utemeljitelji sociologije

No description
by

Anja Somerhalder

on 15 September 2014

Comments (0)

Please log in to add your comment.

Report abuse

Transcript of Novovjekovna socijalna i politička misao, utemeljitelji sociologije

Novovjekovna socijalna i ploitička misao
Promotori teorije društvenog ugovora
Na gotovo identičnim pozicijam je i Jean-Jacques Rousseau ( Žan-Žak Ruso, 1712.-1778.). Prvobitno prirodno stanje, stanje jednakosti i harmonije se narušava tek u društvu koje kvari čovjeka i dovodi ga u poziciju stalnih sukoba s drugim pojedincima. Zaključivanje društvenog ugovora ima za cilj izbjegavanje stanja umjetno izazvanih sukoba, a time i prerastanje društvenog haosa i ponovno uspostavljanje društvenog sklada i reda.
Utemeljitelji sociologije
Niccolo Machiavelli
Tokom 18. stoljeća javlja se veći broj značajnih socijalnih mislilaca. Posebnu pozornost, svakako, zalužuju predstavnici historijskog pristupa izučavanja društva, prije svega predstavnici Njemačke historijske škole, Kant, Fichte, i Hegel.
Niccolo Machiavelli
(Nikolo Makijaveli, 1469.-1527.) smatra da su čovjekov osobni interes, njegov osobni prestiž i njegova požuda za materijalnim blagostanjem dovoljan motiv za njegovo pokretanje na djelatnost. Na temelju takvog pristupa fenomenu ljudske prirode razvija i teoriju o državi građanskog društva. U svakoj državi postoje dva suprotna pola: jedan, koji čini narod, koji se protivi tome da njime vladaju velikaši, i drugi, suprotni pol, koji čine upravo velikaši, koji vlast žele uspostaviti svim sredstvima.
Za
Thomasa Hobbesa
( Tomas Hobes 1588-1679.) čovjek je sebično i zlo biće, stalno vođen nagonom koristi ili slave. Njegovi nezasitni prohtjevi su i osnovni pokretač svake njegove djelatnosti. Poznata je Hobbesova krilatica: "
Čovjek je čovjeku vuk
." Iz tih osobina čovjeka proizlaze i odlike preddruštvenog prirodnog stanja "rata sviju protiv svih". Takvo stanje tjera ljude da se ujedine radi uzajamne zaštite , radi dobra svih. Na tim spoznajama, dakle, dolaze i do svijesti o nužnosti društvenog ugovora kao sredstva kojim svoja pojedinačna, prirodna prava prenose na državu kao jamca zaštite i tih prava i društvene harmonije uopće. Sa gotovo istih pozicija prolazi i
Baruch de Spinoza
(1632.-1677.).
Thomas Hobbes
Jean-Jacques Rousseau
Upravo iz orijentacije na korištenje svih raspoloživih sredstava na putu do ostvarenja cilja, kasnije je, kao osnovno makijavelističko načelo, formulirana uzrečica da
"cilj opravdava sredstvo"
. Kakva će svaka pojedinačna država biti ovisi upravo od tog odnosa snaga. U načelu ona se, smatra Machiavelli, može uspostaviti kao demokratija ili kao tiranija, a odnos snaga može biti i takav da proizvede vladavinu bezakonja.
UVOD
Od početka 16. do kraja 18. stoljeća u filozofiji i, posebice, filozofiji historije javlja se veliki broj teoretičara, čije su socijalne i političke koncepcije najizravnije uticale na pojavu sociologije. Mnogi od njih ostali su zlatnim slovima upisani u povijesti socijalne i političke misli. Spomenućemo neke od najznačajnijih predstavnika društvene misli tog vremena.
"Finis santificat media"
Posebno mjesto pripada promotorima
teorije društvenog ugovora
, Thomasu Hobbesu, Baruchu de Spinozi, Johnu Lockeu i Jean-Jacques Rousseau.
Da li cilj zaista opravdava sredstvo ?
John Locke
Polazišta, na kojima svoju teoriju društvenog ugovora izgrađuju Locke i Rousseau, u potpunoj su suprotnosti sa prethodnima. Za Johna Lockea ( Džon Lok, 1632.-1704.) preddruštveno stanje nije stanje egoistične nastranosti, izolacije i nedruštvenosti, apsolutnog nereda i rata sviju protiv svih. U preddruštvenom prirodnom stanju je, naprotiv, svaki čovjek mogao istinski realizirati svoje prirodno pravo. Napuštanje, izlazak iz prirodnog stanja treba "zahvaliti" pojavi privatnog vlasništva a potom i stalnoj želji da se ono poveća, sigurno koristi i očuva, a sve to izravno utiče na uvođenje institucije društvenog ugovora i kao izvora zaštite privatnog vlasništva, ali i kao izvora društva.
Kant (Immanuel Kant)
Za Kanta (Imanuel Kant, 1724.-1804.), primjerice, karakteristično je shvatanje historije kao zapisa o odvijanju plana prirode. Taj je plan savršen proces razvoja svih čovjekovih unutrašnjih sposobnosti, koji se odvija brže ako zemlja dopušta veću slobodu, ako osigurava slobodu ličnosti, zaštitu i pravičnu primjenu zakona.
Fichte (Johan Gotlib Fichte)
Fichte (Johan Gotlib Fihte, 1762.-1814.) razvija jednu veoma nacionalistički obojenu teoriju historije. Nada u budućnost se, po njegovu sudu, nalazi u njemačkom narodu i to iz jednostavnog razloga jer je neizmiješan.
Georg Wilhelm Friedrich Hegel
Hegel (1770.-1830.) je jedan od najvećih predstavnika njemačke historijske škole. Cilj svjetske povijesti, po Hegelovu sudu, je "progres u svijesti o slobodi ". Taj se cilj može realizirati posredstvom historijskih ličnosti, naroda i država. Na koncu, Hegel svjetsku povijest vidi kao zakonomjeran proces stalnih promjena prema progresivnom razvoju. Te promjene, međutim, nisu plod nikakve slučajnosti nego povijesne nužnosti. One se razvijaju kao rezultat stalnih sukoba i sinteza i imaju obilježje neprekidnog povijesnog procesa.
UTEMELJITELJI SOCIOLOGIJE

Sociologija se kao zasebna znanstvena disciplina, javlja u prvoj polovini 19. stoljeća. Njeno utemeljenje najčešće se veže za ime francuskog filozofa Augustea Comtea, koji joj je i dao ime. No to ne znači da se u analizi utemeljitelja sociologije zadržati samo na Comteu. Naprotiv. Mjesto u tom društvu zaslužuje i još nekoliko nih, prije svega Saint-Simon, Karl Marx i Herbert Spencer, te Max Weber i Emile Durkheim.
Saint-Simon
Saint-Simon
(Sen-Simon, 1760.-1825.) je francuski socijalni teoretičar kojeg Emile Durkheim smatra stvarnim utemeljiteljem sociologije. Durkheimovo shvatanje dijeli i suvremeni francuski sociolog George Gurvitch (Žorž Gurvič) koji smatra da se sociologija od Saint-Simona grana u dva pravca - prema Comteu i prema Marxu.
Za takve ocjene postoje i realni razlozi. Naime, društveno stanje, nastalo nakon Francuske buržoaske revolucije, tražilo je odgovore na mnoga otvorena pitanja. Želja da se do njih i dođe te da se time utiče na pravac i intenzitet društvenih promjena tražilo je stvaranje nove, tome dorasle društvene znanosti.
Saint-Simon je praktički, prvi istakao zahtjev za znanošću koja bi toj zadaći mogla odgovoriti i koja bi bila u mogućnosti odgovoriti izazovima vremena. Tu znanost on označava terminom
socijalna fiziologija
, navodeći istodobno da je predmet njezina izučavanja ljudsko društvo. Pri tome je važno da društvo ne shvata kao statičnu, jednom zauvijek datu strukturu. Naprotiv. U društvenom razvoju se, smatra, treba identificirati i odeređena zakonitost. To je zakon progresa kao apsolutna nužnost tokom čitave društvene historije. Cilj tog progresivnog gibanja u historiji je po Saint-Simonu stvaranje druđtvenog sustava u kojem će uz ukidanje svakog oblika eksploatacije biti omogućeno slobodno razvijanje i duhovnih i materijalnih potencijala čovjeka. Takav cilj s druge strane, nije moguće ostvariti bez promjene vlasništva. A osnovna pokretačka snaga promjene vlasništva može biti jedino misao, ideja, a ne ekonomski činitelji. Drugim riječima, da bi se došlo do novog društva, zadaća je socijalne teorije da izgradi i ideologiju novog društva.
Auguste Comte
Auguste Comte (Ogist Komt, 1798.-1857.) je francuski socijalni teoretičar kojeg se danas, iako takvo mišljenje nije i općeprihvaćeno, najčešće smatra utemeljiteljem sociologije kao zasebne znanstvene discipline. Ali, zato se svi slažu da među onima koji su u nastajanju sociologije imali značajnu ulogu, Comte zauzima jedno od vodećih mjesta. Za to postoji nekoliko razloga. On je prije svega tvorac imena nove znanstvene discipline. U "
Kursu pozitivne filozofije
" Comte novu društvenu znanost označava prvo terminom "socijalna fizika". Međutim, već od 9. sveska ovog djela, koje je sastavljeno od 6 svezaka, Comte prvi do tada uvodi termin "
sociologija
".
Novoj disciplini posvećuje čitav sadržaj devetog sveska i uvodi je u svoj sustav znanosti, sastavljen od šest disciplina - matematike, kao najjednostavnije, potom astronomije, fizike, hemije i biologije, te sociologije kao najsloženije.
On, istovremeno, pokušava preciznije odrediti i predmet nove znanstvene discipline, odnosno njenu definiciju. Sociologiju Comte dijeli u dvije velike cjeline. Prva je
socijalna statika
, dio sociologije koji za pregled svog izučavanja ima zakone koegzistencije, funkcionalnu povezanost različitih dijelova društva. Ona se drugim riječima bavi izučavanjem strukture društva. Druga je takozvana
socijalna dinamika
, odnosno dio sociologije u središtu čijeg je interesa razvoj čovječanstva, dakle zakoni društvenog progresa koji uključuje tri oblika svoga ispoljavanja: onaj
intelektualni, materijalni
i
moralni progres
.
Za pravilno shvatanje Comteovog socijalnog učenja je bitna činjenica da je on pozitivista. On je, ujedno, i utemeljitelj toga sociološkog pravca. To, drugim riječima, znači da on odriče svaku vrijednost apstraktnoj misaonoj aktivnosti, a naglašava značenje pozitivnih činjenica u procesu spoznavanja. U skladu s tim, on želi i sociologiju razviti kao pozitivnu znanost, koja uzima u obzir samo empirijske "pozitivne" činjenice društvenog života. Stoga se oslanja i na adekvatan metodološki instrumentarij, prije svega na promatranje, eksperiment i metodu komparacije.
Hvala na pažnji!
Prezentaciju pripremili:
Elma Horo
Anja Plakalović
Matej Plakalović
Murisa Ramić
III-1 , 15.9.2014.godine
Herbert Spencer (Spencer 1820.- 1903.) je engleski sociolog, kojeg neki smatraju jednim od suutemeljitelja sociologije. I on, svakako po uzoru na Comtea, koristi termin „sociologija“ da bi označio novu znanstvenu disciplinu koja u središtvu svog interesa ima ljudsko društvo. Pri tome je za njega karakteristično da je, gotovo do savršenstva, razvio ideju biologizma u objašnjavanju društva i društvenog razvoja. Spencerov biologizam se manifestira prvenstveno kroz dvije osnove- teoriju evolucije i organsku teoriju razvoja.
Zakon evolucije koji vlada u prirodi, zapravo je univerzalni zakon čija se valjanost proteže kako na biologiju i prihologiju tako i na sociologiju. Drugim riječima, zakon evolucije je primjenjljiv i na ljudsko društvo.

Karl marx (Karl Marks, 1818.- 1883.) je njemački polit- ekonomist, filozof i sociolog. Sociolozi marksističkog pravca, ali i dio sociologa izvan tog okruga, smatraju ga stvarnim utemeljiteljem ove discipline. Iako su njegovi kritičari u pravu kada govore o mješavini znanstvenog i ideologijskog u Marxovom djelu, posve je izvjesno da se u suvremenom tretiranju sociologijskih fenomena ne mogu zaobići njegove interpretacije povijesnog razvoja, klasa i klasnih borbi, čovjeka i njegovog oslobođenja itd. Temelj ukupnog Marksovog teorijskog sustava čine, ipak, dva bitna elementa: dijalektika i koncepcija historijskog materijalizma.
Herbert Spencer
Karl Marx

Emile Durkheim(Emil Dirkem,1858.-1917.)je francuski sociolog koji je izgradio najveću francusku sociološku školu.Njegovo značenje za sociologiju treba tražit u njegovu zahtjevu da se u sociologiju utope sve posebne društvene znanosti,nastale prije njezina pojavljivanja.Prema Durkheimovom prosuđivanju one trebaju izgubiti karakter zasebnih disciplina i izgrađivati se kao različite grane jedne jedinstvene znanosti-sociologije.
Predmet sociološkog zanimanja,prema Durkheimu,moraju biti društvene činjenice,koje su izvan pojedinca i izvan domašaja utjecaja njegove volje.Ponašanjem pojedinca ne upravlja njegova individualna svijest nego zajednička vjerovanja i osjećaji,dakle kolektivna svijest.Ona,kolektivna svijest i društvena podjela rada čine temelj i društvene solidarnosti i društvene integracije.Ovisno o razvijenosti društvene podjele rada,društvena se solidarnost može pojaviti u dva oblika:kao “mehanička“ i kao “organska“.

Mehanička solidarnost karakterizira nerazvijena društva,u kojima je slabije razvijena društvena podjela rada i koja su izgrađena na zajedničkim moralnim vjerovanjima i na jedinstvenosti kolektivne svijesti.Karakterizira je slijepo pokoravanje pojedinca svim diktatima tradicije i javnog mnijenja.Tome je prilagođen i pravni sustav.On sankcionira one koji krše kolektivnu volju i vrijeđaju kolektivne osjećaje,i time održavaju od početka uspostavljenu ravnotežu na elementima kolektivnog.Drugim riječima,postoji sustav potpune kolektivne odgovornosti,moralne i pravne,odstranjeni su svi elementi individualiteta.
Organska solidarnost odlika je razvijenih društava.Ona je izravna posljedica veće složenosti društvene podjele rada,dakle razvijene specijalizacije u kojoj pojedinci imaju različite personalnosti,iskustva i funkcije,ali i potrebu da se uzajamno povezuju.Viši stupanj specijalizacije,naime,povećava razinu međuovisnosti,bez obzira na razlike među pojedincima,i osigurava integraciju neovisno o tome jesu li naglašena zajednička moralna vjerovanja i postoji li potpuna jedinstvenost kolektivne svijesti.To,praktično,znači da “organska“ solidarnost vraća čovjekovo mjesto u društvu koje mu i stvarno pripada.Dominantno moralno načelo je individualizam.Ali,ne individualizam kao pravo pojedinca da neograničeno stremi ostvaranju svojih neposrednih želja nego,prvenstveno,kao obaveza da se individualizira intenzivnom specijalizacijom radi osobnog doprinosa dobrobiti čitavog društva.
Max Weber
Max Weber(Maks Veber,1864.-1920.)je istaknuti predstavnik njemačke sociološke misli,koji spada u red najvećih i najznačajnijih mislilaca našega stoljeća.Njegoa originalnost je neosporna,od određenja sociologije i teorije idealnih tipova do analize vlasti i duha birokratije.
U čemu je osobito značenje Maxa Webera za sociologiju kao znanstvenu disciplinu?Tražiti ga treba u Weberovom nastojanju da odredi prirodu i zadatke sociologije.On polazi od teze da je polazna osnova sociološkog interesa postojeća društvena stvarnost.
Zadaća je sociologije da se prihvati posla koje ga se do tada nije prihvatila niti jedna druga društvena znanost-da se okrene izučavanju postojećeg društvenog poretka kao globalnog društvenog oblika.Ali,njezin pristup mora biti kompleksan.U izučavanju postojećeg društva ona mora objasniti i mehanizme njegova nastanka i održavanja,ali i naznačitit pravce njegova razvoja.Drugim riječima,u izučavanju modernog građanskog društva i postojeće duhovne stvarnosti,sociologija mora imati i historijsku misiju.

Metodologiju društvenih znanosti,posebno sociologije,po Weberovom sudu,bitno odlikuju tri metodološka postulata:kriterij odnosa prema vrijednostima,postulat razumijevanja,te metoda idealnih tipova izučavanju društvenih pojava.
Weber je najpoznatiji po svojim analizama vlasti ,u kojima se,među ostalim,pokazuje i logika idealnih tipova.Postoje,po Weberovu sudu,tri idealnotipska oblika vlasti:racionalna ili zakonska,tradicionalna i karizmatska.Suvremeno društvo obilježava,prije svega,racionalna zakonska vlast.Za nju je i karakteristična i birokratska organizacija.Međutim,pod birokratskom organizacijom Weber ne podrazumijeva birokratiju kao glomazni,tromi i nedjelotvorni,od čovjeka otuđeni činovnički aparat.Pod birokratijom on podrazumijeva najracionalniji oblik društvene organizacije,mehanizam koji usklađuje rad velikog broja pojedinaca i s “najvećim uspjehom ostvaruje postavljene zadatke“,kako u okviru državne uprave tako i u okviru gospodarstva,vojne organizacije itd.Ona je najsavršeniji način upravljanja društvenim poslovima.

Emil Durkheim
Spencerova organska teorija razvoja svodi se na izjednačivanje društva i biološkog organizma. Između društva i biološkog organizma postoje bitne sličnosti. I društvo i organizam prije svega stalno povećavaju svoju masu i pokazuju očigledan porast tokom svoga razvoja. Drugo, navedenim fizičkim povećanjem, povećava se i kompleksnost strukture i društva i biološkog organizma. Treće, razvoj strukture i kod jednog i kod drugog ima za posljedicu sve veću diferencijaciju funkcija. Konačno, život cjeline može biti uništen i u biološkom organizmu i u društvu, ali jedinke, njihovi dijelovi, nastavit će živjeti još neko vrijeme. Drugim riječima, društvo nije ništa drugo nego specifičan oblik superorganizma, koji nastavlja funkcionirati neovisno o tome što se pojedinci rađaju i umiru, kao što svoju funkciju ne prekida biološki organizam iako se stanice u njemu rađaju i izumiru. Konačno, kao što u organizmu pojedini organi vrše svoje funkcije, bez kojih organizam ne može živjeti, i društvo mora imati svoje organe, koji su nužni za njegovo funkcioniranje.

Kako, međutim, definirati zakon evolucije? Evolucija je, po Spenceru, proces stalnog stvaranja i razaranja. Preslikano na ljudsko društvo, to znači proces stalnog rađanja razvijenijeg i umiranja primitivnijeg tipa društva. Na temelju takvog djelovanja zakona evolucije ljudsko je društvo u svojoj poijesti, smatra Spencer, prošlo tri osnovna tipa razvoja: hordu, militaristički tip društva te industrijski tip društva. Međutim industrijsko društvo nije i posljednji tip društva. Spencer u budućnosti predviđa pobjedu etičkog društva, u kojemu će biti uspostavljena potpuna prevlast etičkih načela.
Dijalektiku je Marks preuzeo od Hegela, s tim da joj je skinuo idealistički omotač. On naglašava da je u Hegelovom teorijskom sustavu čitav prirodni, historijski i duhovni svijet po prvi put predstavljen kao proces, tj. U stalnom gibanju, mijenjanju, preobrazbi i razvoju, i učinjen pokušaj da se dokaže unutarnja povezanost tog gibanja i razvoja. Ali, on istovremeno i dodaje da je njegova dijalektika izravno suprotna Hegelovoj. Za Hegela naime, dijalektika je „ duhovno gibanje“. Sukob proturiječnosti u sferi idejnog je osnovni pokretač povijesnog razvoja. Marks preuzima Hegelovu dijalektiku s tim da je „okreće s glave na noge“, izbacuje iz nje ideju kao temelj cjelokupnog razvoja. Umjesto ideje dijalektici udahnjuje materiju. Ako se ona shvati na takav način, onda dijalektiku možemo definirati naprosto kao najopćenitije zakone razvoja u prirodi i historiji ljudskog društva, ali i samog mišljenja.
Historijski materijalizam odnosno materijalističko shvatanje povijesti, može se oynačiti kao „ shvatanje tijeka povijesti koje krajnji uzrok i odlučujuću pokretačku snagu svih važnih historijskih događanja vidi u ekonomskom razvoju, podjeli društva na klase i u klasnoj borbi“. Drugim riječima, historijski materijalizam u povijesnom razvoju naglašava primarnost materijalnoga, stalno dijalektičko gibanje na temelju proturiječnosti između stupanja razvoja proizvodnih snaga i odnosa proizvodnje i kao sredstva njihova privremenog razrješenja. Time se, dakako, klasne borbe pokazuju i kao osnovna pokretačka snaga društvenog razvoja.
"Homo homini lupus est"
Full transcript