Loading presentation...

Present Remotely

Send the link below via email or IM

Copy

Present to your audience

Start remote presentation

  • Invited audience members will follow you as you navigate and present
  • People invited to a presentation do not need a Prezi account
  • This link expires 10 minutes after you close the presentation
  • A maximum of 30 users can follow your presentation
  • Learn more about this feature in our knowledge base article

Do you really want to delete this prezi?

Neither you, nor the coeditors you shared it with will be able to recover it again.

DeleteCancel

Make your likes visible on Facebook?

Connect your Facebook account to Prezi and let your likes appear on your timeline.
You can change this under Settings & Account at any time.

No, thanks

Povijest hrvatskog jezika od 16. do kraja 18. stoljeća

No description
by

Melisa Keranović

on 14 November 2013

Comments (0)

Please log in to add your comment.

Report abuse

Transcript of Povijest hrvatskog jezika od 16. do kraja 18. stoljeća

Povijest hrvatskog jezika od 16. do kraja 18. stoljeća
Šesnaesto stoljeće
Sedamnaesto stoljeće
Osamnaesto stoljeće
Za Hrvatsku su u 16. st. izrazito nepovoljne političke prilike
jer je „razbijena“ na nekoliko dijelova kojima vladaju različiti gospodari: veliki dio hrvatske obale u rukama je Mlečana, Turci su zauzeli neka područja (Slavonija), a banska Hrvatska nalazi se u sastavu Habsburške Monarhije. Jedino je Dubrovnik slobodan.
Rezultat tih vladanja, kojih se tematski ili idejno dotiču i sva važnija književna djela, stvorila su
dva različita književnojezična prostora
, jedan na sjeverozapadu,
kajkavski
, i drugi,
čakavski i štokavski
, na jugozapadu.


Ovo je zlatno razdoblje dalmatinske književnosti (renesansa). Dominiraju djela na čakavskom narječju, a najpoznatiji su autori:
Marko Marulić (Judita)
Hanibal Lucić (Robinja)
Petar Hektorović (Ribanje i ribarsko prigovaranje)
Brne Karnarutić (Vazetje Sigeta grada)
Petar Zoranić (Planine) i dr.
Čakavsko narječje svoj procvat, u sklopu razvoja renesansne dalmatinske književnosti, doživljava upravo u ovo doba. Iako su Hvar i Zadar pisali čakavskim, a dubrovački pisci štokavskim narječjem, pisci miješaju narječja i osjećaju pripadnost istom jeziku i kulturi.



Marko Marulić, Šiško Menčetić, Petar Zoranić i drugi koriste se u svom jeziku
čakavsko-ikavskim elementima
. Marulić se koristi i nekim
kajkavizmima
(vekši ili hiža), a pisci u svoja djela unose dosta
čakavskih elemenata.
Dubrovačka književnost također je iznimno razvijena - u to doba djeluju petrarkisti, kao i najveći komediograf razdoblja
Marin Držić
(Novela od Stanca, Skup, Dundo Maroje).

Nakon prvog riječnika, početkom sedamnaestog stoljeća dobivamo i
prvu hrvatsku gramatiku, Institutionem linguae illiricae libro duo
(Dvije knjige temelja ilirskog jezika), autora
Bartola Kašića
, rodom Pažanina. Gramatika je objavljena
u Rimu 1604
. godine.
Iako joj je osnova čakavska, ta gramatika ima i dosta
štokavskih elemenata
, Kašić se znatno više koristio štokavskim objašnjavajući da treba pisati jezikom koga može svak lašnje razumit (upotrebljava i
ča
i
što
,
zač
i
zašto
,
bil
i
bio
).

Štokavsko se narječje razvija, ponajprije zahvaljujući
procvatu dubrovačke barokne književnosti
(Ivan Gundulić, Ivan Bunić Vučić, Junije Palmotić), ali i zbog činjenica da su ga mnogi prepoznali kao
jezik sporazumijevanja
.
Dubrovački pisci su afirmirali
ijekavsku štokavštinu
. Uporaba
ijekavizma
obilna je i učestala.
Najveći doprinos trodijelnom dijalektalnom jeziku ozaljskoga kruga zasigurno je dao
Ivan Belostenec
svojim opsežnim riječnikom,
latinsko-hrvatskim i hrvatsko-latinskim
,
Gazophylacium seu latino-illyricorum onomatum aerarium
(Gazofilacij ili blago latinsko-ilirskih imena).
Sedamnaesto stoljeće ostvarilo je leksikografsko-gramatičke temelje za dalju obradu rječničke građe.
Vrlo opsežan rječnik, na kojem je radio deset godina, objavio je
Joakim Stulli
.
Objavljen je početkom
19. stoljeća
i sastoji se od tri dijela:
-Lexicon latino-italico-illyricum,
-Rječjosložje ilirsko-talijanko-latinsko,
-Vocabolario italiano-illirico-latino.
Osim rječnika, u osamnaestom stoljeću bilježimo i
nekoliko gramatika
:
-
Blaž Tadijanović
objavio je
Svašta pomalo iliti kratko složenje imena i riči u ilirski i njemački jezik.
Pisana je slavonskom ikavicom i danas bismo je sigurno zvali njemački bez muke ili nešto slično jer je bila namijenjena onima koji su htjeli naučiti njemački.
Tadijanović daje samo
4 glagolska vremena
: vrime sadafchnye(suvremeni prezent), vrime nesvercheno(suvremeni imperfekt), vrime sverfcheno(suvremeni perfekt) i vrime buduchje(suvremeni futur).



U drugoj polovici 16. stoljeća se pojavljuju
prve tiskane knjige na kajkavskome
:
- prijevod knjige Decretum --> Ivan Prgošić (1574.)
- Kronika kratka (1578) i
- Postila (1586) --> Antun Vramac

Kajkavsko narječje u djelima tih autora također je obogaćeno elementima štokavskog i čakavskog narječja.
Oblikuje se jedan zajednički književni izraz i jezična povezanost sjevera i juga, koja se opire prostornoj razjedinjenosti. Stvara se
književni koine
- zajednički jezik kojim se služi veći broj ljudi različitih dijalekata.
Kraj 16. stoljeća obilježen je i
prvim hrvatskim riječnikom
objavljenog u
Veneciji.
Riječnik je
1595
. sastavio
Faust Vrančić
, rodom iz Šibenika. To je ujedno i prvo mađarsko leksikografsko djelo, a zove se
Dictionarium quinquae nobilissimarum Europae linguarum: Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmanicae et Ungaricae
(
Riječnik pet najuglednijih europskih jezika: latinskog, talijanskog, njemačkog, dalmatinskog i mađarskog
).

Ta gramatika nije prikaz organskog govora, već određenih književnih stilizacija na štokavskoj i čakavskoj osnovici. Takvim pokušajima i razmišljanjima Kašić otvara pitanje ozbiljnije standardizacije jezika.
Osnovica jezika ima elemente štokavskog, čakavskog i kajkavskog narječja.Znači, opet je prisutan književni koine.
To međudijalektalno prepletanje jasno se iščitava u tada najpoznatijem djelu pisaca
ozaljskoga kruga
, u djelu Adrijanskoga mora sirena
Petra Zrinskoga
.
"Pače nit se trsim š njim skupa poredice cilj izgoditi, nego za njim upućejem i ravnam delo moje, ko akoprem je malo, ali velikoga i slavnoga spomenutja budući, naklanjam vam hrabreni vitezovi, domoslavni hrvacke i primorske krajine branitelji i čuvari."
Ta knjiga postiže veliki uspjeh, i to ne samo zbog ohrabrujuće tematike - obrane od turskih osvajanja, već upravo zahvaljujući tipu jezika - književnom jeziku s mnogo elemenata govornog jezika.
Objavljen je nakon Belostenčeve smrti,
1740
. g. Riječ
gazophylacium
autor je preveo -
kutija u koju se sprema nakit.
U riječniku možemo nači čakavske i štokavske lekseme, pa se sama latinska zamjenica quid prevodi sa što, kaj i ča!
Juraj Habdelić
, kao središnja kajkavska figura u 17. stoljeću na neki način nadovezuje se na Belostenčev rad.
On je sastavio hrvatsko-latinski riječnik
Dikcionar ili reči slovenske
, objavljen
u Grazu 1670
.
Habdelić se zalagao za tezu da je
bolje odabrati jedno narječje za osnovicu književnog jezika.
Odlučio se za kajkavsko narječje pa je to ujedno i
prvo djelo kajkavske leksikografije
.
17. stoljeće inače je leksikografski bogato razdoblje.
Isusovac
Jakov Mikalja
autor je rječnika
Blago jezika slovinskoga
.
To je hrvatsko-latinsko-talijanski rječnik, u kojem autor ističe da bi
Hrvati za svoj književni jezik trebali uzeti štokavštinu.
Vrlo važnu ulogu u tom razdoblju ima
Pavao Ritter Vitezović
, Senjanin koji se nastavlja na nastojanja pisaca ozaljskog kruga da se stvori zajednički stilizirani jezik, i to na temelju svih triju narječja. Tu ideju objašnjava na početku svog djela
Kronika (1696)
.
: "Zato nemojte se čuditi da negdi čtete slovensku, negdi majdačku, negdi posavsku, negdi podravsku negdi pako primorsku, a negdi i kranjsku reč budući i ja tako pisane našel sam. I to vse slovenski jeziki od kojih vsakoga lipše se pristoji uzeti reči neg od tujega kogagoder... posudjavati."

On također smatra da svaki fonem treba imati jedno slovo, i to uvijek isto:
c za č, umjesto cs, ts,
c za ć, umjesto ch i tj
l, za l, umjestolj, ly,gl.
Vitezović je tako prvi predložio
monografemski sustav
- jedno slovo, jedan glas, a spoznao je i da nema ujedinjenja Hrvata bez jezičnog ujedinjenja.

Ardelio Della Bella
objavljuje
Dizionario italiano, latino, illirico (1728)
.
Della Bella je svoj rječnik temeljio na djelima dubrovačkih i dalmatinskih pisaca.
Velika popularnosti prosvjetiteljskih djela utjecala je i na širenje
štokavske ikavice
, što je samo potvrdilo važnost štokavštine u počecima standardizacije.
Na kraju rječnika nalazi se i
popis literature
koji nam objašnjava da je autor riječi uzimao iz djela naših pisaca, i to gotovo iz svih hrvatskih krajeva.
-Poznati pisac prosvjetiteljstva
Matija Antun Reljković
, osim vrlo popularnog djela Satir iliti divji čovik, napisao je i
Novu slavonsku i nimačku gramatiku
.
Osnovica te gramatike također je štokavsko narječje s ikavskim izgovorom, a zalaže se da se iz jezika uklone turcizmi.

-Još jedan važan pisac hrvatskoga osamnaestog stoljeća,
Matija Petar Katančić
, kojeg smatramo i jednim važnijim hrvatskim klasicistom, u cijelosti
prevodi Sveto pismo
koristeći se opet štokavskom ikavicom ili, kako on sam kaže,
jezik slavno-illyricski izgovora bosanskog
.
Prijevod Svetog pisma starog i novog zavjeta tiskan je tek
1831
.
Iako stoljeće završava s neujednačenom grafijom, svijest i želja za ujednačavanjem dovoljno su jaki da stvore
pogodnu klimu za ilirce i cjelovitu grafijsku reformu
.
Melisa Keranović 2.D :)
Full transcript